Kada je imala 56 godina zatvorila je sve svoje prodavaonice i upustila se u vezu s naočitim nacističkim časnikom i špijunom

Gabrielle Chanel, poznatija kao Coco, nije bila samo briljantna modna dizajnerica koja je pokrenula revoluciju u odijevanju žena, nego je, bez sumnje, i prva influenserica u povijesti. Više od pola stoljeća nakon smrti u vlastitom apartmanu pariškog hotela Ritz, i dalje nadahnjuje mnoge diljem svijeta.

Njezina ostavština mnogo je veća od promjene pogleda na žensko tijelo. Njezin snažan karakter, sposobnost da se nametne u muškom svijetu i prije svega njezina nepokolebljiva odlučnost, bogatstvo su njezine osobnosti i njezin potpis za vječnost.

Coco Chanel nije bila samo žena koja je započela modnu revoluciju dizajnirajući hlače za žene nego je bila i feministica, avangardna, inovativna, hrabra i uspješna žena sa stilom. Priča o Coco Chanel je priča o neimaštini, patnji, nevjerojatnoj ambicioznosti, beskrupuloznosti i, naposljetku, uspjehu kojeg cijeli svijet slavi i prisjeća se u povodu 142. godišnjice njezina rođenja.

Gabrielle Bonheur Chanel rođena je 19. kolovoza 1883. kao drugo dijete trgovačkog putnika Alberta Chanela i njegove supruge Jeanne Devolle u gradiću Saumuru u južnoj Francuskoj. Buduća glamurozna kreatorica rođena je u ubožnici, a s obzirom da su tamošnji djelatnici bili nepismeni, u rodnom listu je pogrešno napisano njezino prezime, što je uvelike otežalo rad brojnim biografima.

Dovitljiva Coco kasnije je pokušala lažirati svoj datum rođenja, tvrdeći da je zapravo rođena 1893., deset godina kasnije, a pokušala je i zatajiti svoje skromno podrijetlo, sve kako bi iskonstruirala glamuroznu sliku o sebi u kojoj nije bilo mjesta za siromaštvo koje je obilježilo njezino djetinjstvo. Njezini su se roditelji vjenčali tek nakon rođenja malene Gabrielle, koja je još imala petero braće i sestara: starijeg brata Juliana, četiri godine mlađu sestru Antoinette te još tri mlađa brata Alphonsea, Luciena i Petera.

Sva ta djeca, uključujući i 12-godišnju Gabrielle, preko noći su ostali bez majke koja je umrla od tuberkuloze. No, kao da ta tragedija nije bila dovoljna, otac je nju i sestru ostavio pred vratima sirotišta rimokatoličkog samostana u Aubazineu i više se nikada nije javio ni pojavio.

O životu u sirotištu Coco nije mnogo pričala, pa se pretpostavlja da je njezina opsesija crno-bijelom kombinacijom, koja se protezala kroz modne kolekcije i kutijice parfema, potekla od uniformi časnih sestara. No, neke su činjenice nesporne: da je Coco upravo u samostanu izučila krojački zanat, da je ondje živjela dugih sedam godina, i to u najstrožoj disciplini.

Vrijeme koje bi joj je ostalo nakon školskih obaveza provodila je u krojačnici, gdje su djeca šivala i plela odjevne predmete koje je sirotište prodavalo. Bilo je to tužno i usamljeno djetinjstvo, ali ono je stvorilo kreatoricu koja je sama znala sašiti i najkompliciraniji odjevni predmet. Mnogo godina kasnije, tada već slavna Coco Chanel izjavila je kako je shvatila moć mode dok je još bila u sirotištu.

“Sa 18 godina još sam bila učenica iz sirotišta. Nisam imala ništa osim odjeće koju sam si sama sašila. A opet, na ulici su se svi okretali za mnom. Tada sam shvatila da će ljudi, ako im se sviđa ono što radim, biti spremni to i platiti”, rekla je.

Sirotište je napustila kada je postala punoljetna i u to vrijeme, osim mode, otkrila još jedan izvor moći. Premda je bila izuzetno odlučna mlada žena koja zna što želi, na njezin su život snažno utjecali muškarci. Točnije, ona je utjecala na njih te se od svoje rane mladosti jednostavno “poslužila” muškarcima kako bi dobila ono što je htjela ili mislila da joj pripada.

Kada je otpočela s radom kod lokalnog krojača, ondje je upoznala i svog prvog ozbiljnijeg partnera, francuskog bogataša i plejboja Étiennea Balsana koji ju je obasipao skupocjenim darovima, odjećom i biserima te joj tako priuštio prvi dodir s luksuzom.

Dok je živjela s njim, počela je izrađivati šešire. Isprva joj je to bio samo hobi, no uskoro je svoj talent pretvorila u ozbiljan posao. Nakon što joj je, kako je sama rekla, Balsan otvorio oči, ostavila ga je, no ipak je bez srama zadržala njegov pariški stan.

Prvu trgovinu šeširima otvorila je 1909., no njezina se sreća preokrenula kad je od stare majice dizajnirala jednostavnu haljinu koja je oduševila francuske dame. Počela je prodavati slične pamučne tunike te hlače i prugaste majice inspirirane mornarima i uskoro je među chic Parižankama postala veliki hit.

Uspjeh je bio toliki da se već godinu dana kasnije seli na prestižnu parišku adresu. Na vrata salona uskoro je zakucala i nova, ovaj put i životna ljubav, Balsanov prijatelj Arthur Edward Capel, kojeg je nazivala “Boy”, i uz čiju je obilatu financijsku pomoć otvorila trgovinu u Bretanji, u kojoj su šešire kupovale slavne glumice. Njezin “Dječak” bio je britanski polo igrač, a počeli su ljubovati kada je on imao 28, a ona 26 godina. Njegov način odijevanja inspirirao ju je za stvaranje prve kolekcije, zajedno su obilazili mondena mjesta, no on joj nikada nije bio vjeran.

Veza Coco i “Dječaka” trajala je devet godina, a nakon što se oženio drugom ženom, nastavio se povremeno viđati s Gabrielle sve do svoje smrti 1919. godine, koja je uslijedila nakon tragične prometne nesreće. Arthur joj je poklanjao kamelije, poznate i kao kineske ruže koje simboliziraju sreću i vjernost, a Coco je njima bila toliko očarana da su postale jedan od prepoznatljivih motiva njezine modne kuće.

Tražeći utjehu u poslu, predstavila je svoju prvu sportsku kolekciju te otvorila treću prodavaonicu uz poruku ženama da se trebaju uređivati zbog sebe, a ne zbog muškaraca. No, u toj životnoj fazi mlada je Gabrielle naglim zaokretom u karijeri šokirala svoje klijentice, ali i časne sestre koje su je odgojile: odjednom je, u neprestanoj potrazi za uspjehom, odlučila odložiti krojačke škare i okušati se za mikrofonom.

Oni koji su pratili njezine pjevačke i kabaretske nastupe pristojno su komentirali govoreći kako je uistinu bila šarmantna, no nije bila ni blizu da postane nova Edith Piaf. Iz te estradne faze ostao joj je i nadimak Coco, što znači “drag, mio”, prema pjesmi “Qui qu a vu Coco dans le Trocadero”, koju je rado izvodila u kabaretu.

Tijekom 20-ih godina prošlog stoljeća društveni, ljubavni i profesionalni napredak Coco Chanel i dalje je išao uzlaznom putanjom, a te će godine obilježiti i povratak korijenima. Od tada postaje ne samo važno ime francuske, pa i svjetske mode, već jedna od najutjecajnijih osoba koje su formirale 20. stoljeće.

Temelje te slave Coco je pronašla u muškom ormaru, jer žene su poludjele za odjećom koju je šivala od džerseja, tkanine koja je do tada služila isključivo za mušku odjeću, a godinama kasnije isto se dogodilo i sa slavnim kostimima od tvida.

Coco je učila žene kako da nose hlače, stvorila koncept “male crne haljine”, nezaboravne “preštepane torbe” koje se još uvijek prenose s koljena na koljeno, kostimiće s bijelim porubom te donijela modna pravila koja se i danas smatraju vrhuncem elegancije. Kreirala je odjeću koja je bila pristupačna, a ujedno i elegantna.

Nastavila je inspiraciju nalaziti u muškoj modi, poput sakoa i kravate, a osmislila je i radnu odjeću za žene koje su tijekom Prvog svjetskog rata morale zamijeniti muškarce u tvornicama. No nije Coco u tome vidjela samo praktične razloge nego i ideološku pozadinu u borbi za ravnopravnost s muškarcima. “Ljudi su se smijali načinu na koji se odijevam, ali upravo je to tajna mog uspjeha. Oduvijek sam izgledala drukčije”, govorila je.

Njezina je modna kuća već zapošljavala 300-tinjak radnika, a potaknuta golemim uspjehom, Coco se ohrabrila kreirati parfem za svoj modni brend pa je zamolila dizajnera parfema Ernesta Beauxa da napravi parfem koji “miriše kao žena”. Namjera je bila da to bude miris u kojem se ne može izdvojiti niti jedan sastojak.

S obzirom na to da je njezin sretan broj bio broj 5, u svibnju 1921. lansirala je parfem Chanel No.5, koji je postao klasik i jedan od najprodavanijih parfema svih vremena. Kada je, desetljećima kasnije, Marylin Monroe izjavila da u krevet odlazi gola, sa samo nekoliko kapljica Chanela No.5, postalo je jasno da nitko na svijet mode i parfema neće utjecati tako kako je to pošlo za rukom Coco Chanel.

Glamurozna i odvažna, Coco je imala veliku strast prema životu, ali i sreću da najboljim prijateljima može zvati brojne zvijezde i velike umove svoje generacije, no u dubini duše uvijek se osjećala kao napušteno dijete koje se panično boji samoće. Elizabeth Taylor, Salvador Dali sa suprugom Galom, Grace Kelly i Picasso samo su neki od velikana koje je redovito primala u svoj dom i zabavljala u blagovaonici u kojoj je paravanom zaklanjala vrata – da gosti ne bi poželjeli otići.

Zbog straha od samoće svake večeri iz svog apartmana na adresi 31 Rue Cambon u Parizu, odlazila u obližnji hotel Ritz, kako bi barem znala da je osoblje hotela uz nju. Naposljetku se ondje i preselila. Sobu u Ritzu (Coco Chanel Suite), koja se proteže na 188 metara kvadratnih, sama je uredila, a danas se može unajmiti za nevjerojatnih 18.000 eura po noći. Ovdje odsjedaju modni uglednici poput Anne Wintour za vrijeme Pariškog tjedna mode.

Slavna dizajnerica, koja je ispod spiralnih stuba svog apartmana, u showroomu punom ogledala, za svog života ugostila neke od najimućnijih i najutjecajnijih žena svijeta, vjerovala je u okultno i obožavala astrologiju. Njezin je stan bio pun predmeta sa skrivenim, mističnim značenjima, voljela je da predmeti dolaze u paru, kao i zlatnu boju koja simbolizira blagostanje.

Bilo je burno i na njezinom ljubavnom planu. Iako se nikad nije udala, bila je u vezi s utjecajnim muškarcima, što je potpirivalo brojne priče. Povezivalo je se i s francuskim pjesnikom Pierreom Reverdyjem te ruskim skladateljem Igorom Stravinskim. Iako je oduvijek bilo jasno da nije tip koji će se skrasiti, jednom se umalo i udala, i to za najbogatijeg Britanca, vojvodu od Westminstera, s kojim je bila u vezi od 1924. do 1930. No nakon što su zaruke raskinute, u svome je stilu komentirala: “Bilo je nekoliko vojvotkinja od Westminstera, no samo je jedna Chanel.”

Modni i poslovni uspon Coco Chanel nisu obilježili samo imućni muškarci, nego i jedna žena, Vera Bate Lombardi, nezakonita plemićka kći, koja je postala njezina muza, ali i veza s brojnim pripadnicima europskog plemstva koji su bili odlične mušterije.

Romantičnu sliku o zaljubljivoj kreatorici, umjetnici i nepokolebljivoj revolucionarki u borbi za ženska prava nažalost kvari višegodišnje razdoblje njezina života koje autori filmova o Coco Chanel najradije izbjegavaju. Nakon pada Pariza 1939., tada 56-godišnja Coco zatvorila je sve svoje prodavaonice i upustila se u vezu s naočitim nacističkim časnikom i špijunom Hansom Güntherom von Dincklageom, kojem nije uspjela odoljeti, a vezu su započeli nakon što je on iz zarobljeničkog logora spasio njezina nećaka.

Također, u doba okupacije bio joj je itekako koristan. Upravo zahvaljujući toj vezi Coco je i dalje imala dopuštenje živjeti u svome omiljenom Ritzu. A kada je 1943. pokušala obnoviti suradnju s Verom Lombardi, a ova je to odbila, dala ju je uhititi.

Kada je 1944. oslobođen Pariz, njezin je ljubavnik uspio pobjeći, no ona nije htjela otići s njim. Pokret otpora ju je uhitio, ispitivao… Pustili su je nakon svega nekoliko sati, u čemu mnogi i danas “čitaju” upravo Churchillovu intervenciju.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata otišla je u egzil u Švicarsku. Coco je i uhićena pod optužbom za ratni zločin, no nikad joj nije suđeno, zahvaljujući intervenciji britanske kraljevske obitelji. U Pariz se vratila tek 1954., gdje je kod svojih sunarodnjaka naišla na zid: nisu joj oprostili. U Francuskoj se nikada nije vratila na modni tron, ali su njezine kreacije i nove kolekcije slavili u Britaniji i SAD-u, gdje nije mogla proizvesti toliko kostimića koliko bi ih tamošnje žene kupile.

Tada 71-godišnja Coco u Francuskoj se za pomoć oko povratka obratila svom bivšem partneru Pierreu Wertheimeru, uz čiju je financijsku pomoć vratila popularnost i u domovini. Wertheimer je zauzvrat dobio sva prava na njezino modno carstvo koje su njegovi nasljednici dalje razvijali.

Gabrielle Coco Chanel umrla je od srčanog udara 10. siječnja 1971. u apartmanu pariškog hotela Ritz, svom dugogodišnjem domu, u 88. godini. Pokopana je u Švicarskoj u Lausannei, gdje je provela dio života. Kao horoskopskoj Lavici, koja je puno pozornosti pridavala astrologiji, grob joj čuva pet lavova. Posljednje riječi ove iznimne umjetnice koja je oslobodila žensko tijelo i postavila modna pravila koja i danas vrijede, bile su: “Ovako se umire!”