Istočno od raja: možemo pobjeći od onoga što smo naslijedili !

Istočno od raja nije samo priča o Kajinu i Abelu. Analiza serije o obitelji, traumama, roditeljima, naslijeđenim obrascima i izboru koji ipak imamo.

Već dugo ne gledam nove serije. Jednostavno me bingeanje serija ne zanima i rijetko nalazim nešto dovoljno posebno da me uvuče, pogotovo među serijama čija je radnja smještena u davnu prošlost. Ako su moderne, najčešće odustanem na drugoj ili trećoj epizodi.

Ipak, kad sam vidjela portret Florence Pugh na Netflixu, momentalno sam uključila play. Nikad nisam željela izgledati kao nitko drugi (fig.), and then Florence Pugh. Ona mi je toliko prekrasna i možda i jedini ozbiljni girl crush koji sam razvila, ali NI ovaj tekst nije o tome.

Neki dan sam završila seriju Istočno od raja pa sam malo čekala da se dojmovi slegnu. Na prvu me ostavila malko očajnom i tužnom, ali pošto se ja (očito) ne znam prepuštati takvim emocijama ili sam dovoljno odrvenila, vrlo brzo sam ih racionalizirala i preslikala na stvarni život.

Kroz sedam epizoda stopila sam se s likovima kao kad čitam roman koji me usiše; nakon dugo vremena imala sam osjećaj da likovi nisu samo likovi, već ljudi za koje sam potiho navijala i priželjkivala da će uspjeti pobjeći od sebe.

Priča o Kajinu i Abelu seže u sam početak biblijske povijesti, netom nakon izgona Adama i Eve iz Rajskog vrta, a ona je tema miniserije, naslonjene na istoimeni roman Johna Steinbecka i, naravno, na filmsku adaptaciju iz 1955.

Ali ne planiram ovdje prepričavati radnju ni povlačiti paralelu između Jamesa Deana i Richarda Davalosa, niti između Elije Kazana i njegove unuke Zoe Kazan. Iako je vrlo zanimljivo da su oboje odabrali raditi sa Steinbeckovim djelom.

Prema intervjuima, knjiga je Zoe Kazan bila važna još od tinejdžerskih dana, a upravo su je privukle teme međugeneracijskog nasljeđa, obitelji i onoga što prenosimo jedni drugima.

Još je zanimljivije da ju je prvi put čitala s 15 godina, prije nego što je uopće gledala djedov film ili s njim razgovarala o Steinbecku. I nekako mi je to baš zanimljivo za priču poput ove: djelo koje je jednom radio njezin djed, generacijama kasnije uzima unuka i pokušava ga ispričati ponovno: svojim očima.

Kad dijete misli da je problem u njemu

Ovo nije priča o tome jesmo li dobri ili loši ljudi. Ovo je priča o tome koliko nas modeliraju oni koji nas odgajaju i koliko dugo poslije živimo s onim što su nam oni predali. Jedan moj učitelj kaže da su roditelji samo poštari naših paketa karme. Vjerujem da to mora biti točno.

Kad smo klinci, nemamo pojma da naši roditelji imaju probleme. Radije zaključujemo da nešto s nama nije u redu. Ako ne dobivamo dovoljno ljubavi, mislimo da je to točno onoliko koliko smo zaslužili. Ako nas odbacuju, zakopavamo osjećaj da nismo dovoljno dobri. To sve raste u nama i iskipjet će čim se pojavi odnos u kojem se razmjenjuje ljubav.

Credit line: Supplied by LMK / Landmark / Profimedia

Ako osjećaš da više vole tvog brata ili sestru, možda se pitaš što on ima, a ja nemam. Ako te se stalno uspoređuje, cijeli život pokušavaš dokazati da vrijediš. I možda nikad nećeš shvatiti da si cijelo vrijeme igrao igru čija pravila nisi sam postavio. Pa naslijediš obrasce i cijeli život više zadovoljavaš druge nego sebe jer uvijek misliš da nisi dovoljno dobar i da nisi zaslužio nešto drugo za sebe.

I to je vrlo jednostavno objašnjeno već u drugoj ili trećoj epizodi. Ako te odbace, u sebi počneš uzgajati ljutnju, a onda i želju za osvetom. I onda shvatiš da je ispod svega toga jedna jako stara priča. Kajin i Abel. Dva brata, jedan otac, ljubav koja nije doživljena jednako, zavist, osjećaj odbačenosti i pitanje što čovjek može napraviti od svega toga.

Jedna stara priča o dva brata

Steinbeck tu priču ne prepričava samo jednom. On je ponavlja kroz generacije obitelji Trask. Prvi sinovi – Charles i Adam, čiji otac toliko jasno adorira jednog, a batali drugog sina. Olovno teško je gledati koliko se Charles bori zadiviti oca koji za njega nema planove, dok Adama stavlja na uzvišeno mjesto.

Drugi sinovi – Adamovi sinovi, Caleb i Aron. Opet ista početna slova. Opet jedan brat koji osjeća da je drugi izabran i još jedna ljubav roditelja za koju se djeca bore kao za komad njive. I opet nema majke. Pitanje koje se otvara kad se ista priča ponovi drugi put je: mora li sve završiti isto?

Nositi istog oca u sebi

Charles cijeli život živi s osjećajem da je Adam onaj kojeg je otac izabrao. I što dulje živi s tim osjećajem, to više mrzi brata. Ali zapravo ne mrzi samo njega. Mrzi vlastiti osjećaj da nije dovoljan. Ta rana poslije proždire i njegove odnose, pa ljubav, bliskost i žene postaju nešto s čime više ne zna što bi.

Adam je druga vrsta posljedice. Puno šuti, ide linijom manjeg otpora, gotovo uopće ne znaš što osjeća. Pristaje na ono što mu se daje. Kao da je najlakši način da preživiš očevu ljubav samo nastaviti se ponašati onako kako on želi.

I tako njih dvojica, svaki na svoj način, nose istog oca u sebi: jedan kroz mržnju, drugi kroz šutnju. Adam toliko dugo živi prema onome što mu je otac odredio da čak i kad treba sam birati, kao da više ne zna birati.

Cathy, zmija i ono ljudsko ispod nje

A onda je tu Cathy.

Cathy je jedan od onih likova koje je nemoguće svesti samo na „zla je”. Ne mogu je opravdati jer, jebiga, ubija ljude, ali fascinantan mi je lik. Ona je zmijska biblijska figura, manipulatorica, čak za sebe kaže da je čudovište. Ali negdje duboko ispod svega toga još uvijek postoji čovjek koji je ranjiv. I Florence Pugh je briljantna upravo zato što uspijeva učiniti da istodobno vidiš oboje.

Gledam je i mislim: kakva luda žena. Već u idućem trenutku, ispod te hladnoće vidiš djelić osobe koja trune, osobu koja je negdje putem prestala vjerovati da joj itko može dati nešto osim boli.

Cathy se nikada stvarno nije suočila sa svojom traumom, već ju je pretvorila u čistu osvetu. Odbacivanje je pretvorila u oružje, bol u manipulaciju, a zlo u način života. Ne opravdava je, ali je čini ljudskom. I upravo zato je toliko fascinantna.

Mora li se ista priča ponoviti?

Caleb i Aron su priča koja se vraća na početak. Opet otac. Opet dva sina. Opet jedan koji osjeća da nije dovoljno voljen. Opet ljubomora. Opet mogućnost da se povijest ponovi. Samo što ovaj put postoji nešto novo: svijest o izboru. U ovom djelu to zovu timšel: „možeš”. Mogućnost izbora.

Timšel.

Ne znači da možeš izbrisati ono što ti se dogodilo. Ne znači da možeš birati roditelje, djetinjstvo, gubitke, nepravde ili ono što su ti drugi usadili dok još nisi imao dovoljno godina da osvijestiš što se događa. Ali nisi osuđen ponoviti istu priču. Možeš mijenjati stvari.

I tu mi je Caleb važan. Jer on u sebi prepoznaje ono najgore, ali želi to mijenjati. Prepoznaje ljubomoru, bijes, osjećaj da nije dovoljno voljen. Nije čist od svega toga, ali svjesno ne želi takav život.

Samo trebaš ići naprijed

Moj pokojni stari često bi mi rekao: „U životu samo trebaš ići naprijed.” Starinska rečenica. Jednostavna do banalnosti. Obična. Koliko puta sam frknula i rekla: „A di ću, stari?” Ali što je duže vrtim u glavi nakon ove serije, to je više razumijem. Jer to je cijela stvar.

Ne možeš ići natrag, a ne možeš stajati ni u mjestu. Ne možeš promijeniti roditelje koje si imao. Ne možeš promijeniti ono što ti je servirano kad si bio dijete. Ne možeš vratiti ljude koje si izgubio ni izbrisati stvari koje su ti jednom bile rečene. Ali možeš ići naprijed. Svjesno.

Možeš pokušati ne prenositi dalje ono što ti se nije svidjelo i stopirati loš narativ. Možda je upravo to timšel. Nije obećanje da ćemo pobijediti sve svoje demone, nego mogućnost da ih ne moramo nastaviti hraniti. Zato me Istočno od raja rasturila.

Jer na kraju nije najstrašnije to što nas roditelji toliko snažno oblikuju. Najstrašnije je koliko dugo možemo misliti da je ono što su nam rekli istina i koliko dugo možemo živjeti na račun trauma koje nam je netko raspakirao.

Do kad krivimo roditelje za život i odnose koje živimo? Vidimo li izlaz i, ako ga vidimo, zašto ne prolazimo kroz njega? Nismo birali odakle smo krenuli, kao što nismo birali svoje poštare. Ali uvijek možemo presložiti paket. Ja gledam da mi, kao i Calebu, bude što lakši. Ako je ideja ići naprijed.

izvor : BURO.hr