INTERVJU O ŠKOLI KUBANSKE SALSE – INSTRUKTOR VANJA ZAKANJI
TOPLIM RITMOM SALSE, PREKO HLADNE KANADE DO LAKTAŠA
Za portal „Novosti plus“ Vanja Zakanji nam otkriva priču o svom četrnaestogodišnjem životu u Kanadi, boravku na Kubi i kako je došao na ideju da na naše prostore donese ritmove kubanske salse
Recite ukratko nešto o sebi, čime se bavite?
Po struci sam strukovni inžinjer elekrotehnike i računarstva – smjer telekomunikacija, ali mislim da sam izabrao pogrešnu struku. Kao što je rekao Erih From, osoba bi u tridesetim godinama trebala da bude slobodna da potpuno promijeni svoje zanimanje i dobije priliku da uči ponovo, jer je taj period pogodniji za razumijevanje nego doba kada smo se školovali, zbog obimnijeg životnog iskustva, što potvrđujem. Mislim da bih sada odabrao neku umjetnost, medije, muziku, grafiku… bar mi je život to do sada potvrdio. Bavim se muzikom još od malih nogu, sviram harmoniku i ne znam da li je korektno reći „komponujem“, pošto sa notama nisam baš u najboljem odnosu, ali svakako stvaram muziku, snimam je, aranžiram. Takođe se bavim kubanskom salsom, koja ispunjava život radošću, toplinom i osmjehom, kao i Kuba!
Kada ste otišli u inostranstvo ?
Nikada neću zaboraviti tu noć prvog na drugi mart 1998. kada sam sa porodicom napuštao Bilje. Imao sam 14 godina. Niko nije spavao, tu su bili tetka i bratići, baka i deda. Gledali smo da te posljednje zajedničke trenutke provedemo skupa. Negdje oko 2 ujutru došao je kombi da nas vozi za Zagreb, odakle treba da letimo za London pa za Edmonton, Kanadu. Kada su torbe bile spakovane u kombi, došao je onaj najteži srceparajući trenutak rastanka. Grlili smo se, ljubili, plakali i gutali knedle. Ostavljali smo sve ono što smo voljeli i znali, a odlazili u nepoznato, ne znajući da li ćemo tamo ikad išta tako voljeti. Kombi je krenuo, a mi smo se okretali, brisali suze i jecali, gledajući naše dok stoje pred kućom, nastojeći da ih što duže gledamo i upamtimo svaki detalj, sve dok kombi nije zašao za krivinu. U Edmontonu sam proveo 14 godina svog života, u dva navrata.
Kakav je bio život u Kanadi i koja ste iskustva stekli u tuđini ?
Morao sam naglo da odrastem, što se može gledati i pozitivno i negativno, ali je definitivno ostavilo ožiljke. Ulazeći u pubertet, našao sam se u zemlji i kulturi koje su mi bile potpuno strane. Neprihvatanje i ismijavanje od strane djece u školi zbog slabog poznavanja engleskog jezika, usamljenost, ondašnja kultura, međuljudski odnosi…. sve je to bio veliki šok za mene. Kao kad te bace u vodu a ne znaš da plivaš, pa se snalazi. Počeo sam da radim sa 14 godina, bio sam raznosač reklama, a radio sam i kao konobar u restoranima i prodavnicama brze hrane dok sam išao u srednju školu, kako bih olakšao roditeljima i zaradio džeparac. Onda koledž, i stekoh diplomu kojom sam zarađivao za život. Dobro sam savladao engleski jezik, počeo sam da učim španski, i još uvijek ga učim! Bavio sam se muzikom, bio sam i DJ jedno vrijeme, igrao folklor, igrao salsu. Bilo je tu i lijepih trenutaka, ali u konačnom prevladavala je borba, konstantna borba, snalaženje i traženje sebe.
Zašto ste odlučili da se ipak vratite na ove prostore ?
Od prvog dana sam znao da ne želim tamo da ostanem. Sjećam se kada smo stigli u prihvatni centar, tata i ja smo izašli napolje da vidimo gdje smo, da prošetamo. Bilo je jako hladno. Sve je bilo široko, duge ravne avenije, praktično bez krivina. Prošetali smo malo i rijetko gdje smo sretali ljude, uglavnom smo vidjeli samo automobile. Poslije kada su nas vozili do budućeg stana, vidio sam dva dječaka kako se igraju ispred zgrade u snijegu. Pomislio sam kako će mi to možda biti novi drugari, ali sam se prevario. Teško je bilo naći prijatelje među Kanađanima. Njima sam bio stranac ja, a meni oni. Odrasli su igrajući video igrice, gledajući hokej, bejzbol, kečere, nisu baš bili društveni, prevladavala je ta individualistička nota, tj. bili su oblikovani da pripadaju tom svijetu kome ja nisam pripadao, jer su mene ipak oblikovale drugačije životne okolnosti. Naviknut da stalno budem sa drugovima, da idemo na pecanje, na kupanje, da se pentramo po drveću, da pravimo praćke, lukove i strijele uz sve dječačke nestašluke, najednom sam se našao na mjestu meni potpuno stranom, i uglavnom vrijeme provodio sam. Mlađa djeca su lakše prolazila, nekako su se uklapala u to društvo jer nisu imala sa čim da ga porede. Tamo sam prvi čuo za riječ nostalgija, i osjetio je u potpunosti. Znao sam da tu ne pripadam i da ću kad-tad otići. Godinama sam razmišljao kako to da izvedem. Uvijek su me okruživale priče porodice i rodbine kako tamo kod nas nema života, kako je teška materijalna situacija, besparica, nezaposlenost, kako treba da budem zadovoljan što sam u Kanadi, ali se nisam puno obazirao na to. Kada sam završio koledž i otplatio kredit koji sam podigao za školovanje, sasvim slučajno mi je naišlo rješenje kako da odem. Vozio sam se negdje kroz grad kad ugledah veliki natpis na jednoj zgradi „Teach English overseas”. Bila je to škola koja je nudila TESOL kurs sa kojim se mogao predavati engleski jezik širom svijeta. Upisao sam kurs, završio ga, dobio diplomu sa kojom će mi biti lakše naći posao i riješio da odem! Mogao sam da idem bilo gdje, ali želio sam da se vratim negdje u Evropu. Razmišljao sam da odem u Rusiju ili Češku, pošto je tamo bilo dosta oglasa za poslove učitelja engleskog jezika, ali me je majka ubijedila da probam da nađem posao u Beogradu ako već idem. Tako je i bilo. Nakon 10 godina života u Kanadi, jula 2008. godine odlazim u Beograd i počinjem da predajem engleski.
Sada podučavate salsu, gdje ste naučili plesati i šta je ples za vas?
Tako je, skoro sam pokrenio školu kubanske salse u Laktašima gdje sada živim. Inače zavolio sam salsu i španski jezik zbog Kube, gdje sam bio par puta. Prvi put to je bilo 2007. na radnoj akciji sa oko 60 ljudi iz Kanade i Grčke kada smo između ostalog pomagali u izgradnji škole za slijepu djecu i djecu koja imaju problema sa vidom u gradu Ciego de Avila. Pošao sam na kurs salse još u Edmontonu. Naučio sam osnove, ali najveći dio iskustva sam stekao kada sam preselio u Beograd. Tamo sam nastavio da plešem kod Kubanaca Raula i Denisa u nihovoj školi kubanske salse, gdje sam u stvari naučio sve što sada znam. U salsi se spaja afrički folklor, kubanski son, mambo, ča ča ča, puna je života, topline, energije i osmijeha, kao i muškarac i žena dok je igraju zajedno. Dok plešete gledate se, dokazujete, improvizujete, zavodite… Kroz ples (kubansku salsu) ljudi se upoznavaju, druže i zbilžavaju. Ne postoji lakši način da za jedno veče upoznate i plešete sa više ljudi koje možda prvi put vidite u svom životu, nego na salsa druženjima i večerima. Sve što momak treba da kaže djevojci je „Može li jedan ples?“ i za tren djevojka je ispred njega, praktično u zagrljaju! Ostatak mogućeg scenarija ću prepustiti čitaocima!
Kako izgledaju časovi kubanske salse u vašoj školi?
Imamo dvije grupe i obe grupe su otprilike na istom nivou. Morao sam da ih podijelim kako bi mi bilo lakše da ih učim, a i njima da napreduju. Ciljna grupa su sve punoljetne osobe koje imaju volju i želju za druženjem i plesom. Na početku časa radimo zagrijavanje kako bismo razmrdali ramena, grudni koš, kukove, nakon toga ponavljamo solo korake salse, i u posljednjem dijelu plešemo ruedu, tj „kubansko kolo“ kako ga mi zovemo. U ruedi bi idealno bilo da svaka žena ima muškog partnera i onda uz sinhronizovan korak i figure koje ja pozivam, plešemo zajedno, a muškarci rotiraju od jedne do druge partnerke. Što je brža pjesma, veće je uzbuđenje, dinamika i raspoloženje igrača.
Recite nam koji su vaši planovi kad je u pitanju taj poduhvat sa školom salse ?
Cilj mi je da aktiviram djevojke bez momaka, momke bez djevojaka, kao i sve ostale koji u ovom sve otuđenijem i usamljenijem društvu imaju potrebu za ljudima, koji imaju potrebu da sa nekim porazgovaraju, da se našale, nasmiju, kojima tipkanje na mobilnom nije zamijenilo istinski ljudski razgovor oči u oči, u kojima još uvijek ima ljudske topline. Kubanska salsa je jedan prelijep način da se ljudi druže, da plešu, da se prijatno osjećaju, a ako se neko tu i zavoli, još ljepše! Na žalost jedini sam muškarac u našoj školi pa partnerke moraju da pričekaju dok dođem do njih kako bi odigrale figuru! Lijepio sam plakate, oglašavao se putem fejsbuka, ali muškarci jednostavno nisu zainteresovani da plešu zbog ovdašnjih stereotipova. Na ples izgleda gledaju kao na nešto sramotno, nešto što nije za „pravog muškarca“ i radije sjede po kafićima ubijajući dosadu mobilnim telefonom, „pametnim“. Evo, i ovim putem apelujem na momke da ne obraćaju pažnju na to šta će ko reći i pridruže nam se. Momci koji plešu (pogotovo salsu) su rijetko bez djevojke!
Na koji način ples može promijeniti i uljepšati život ?
Ples (kubanska salsa) je jedan od najljepših oblika tjelesne kulture. Ništa se ne forsira i svako igra u skladu sa svojim tjelesnim mogućnostima. Svi smo jedni drugima ogledalo, i ako neko nešto radi ljepše, to je ostalima izazov da i sami probaju još ljepše igrati. Nema takmičenja, pobjednika i poraženih. U salsi se pomijera svaki dio tijela, skladno, ritmično, od ramena do kukova, ritam veoma prija i oživljava, a uz to muškarac usklađuje svoj pokret sa pokretom žene, kroji i osmišljava kombinacije figura, čak izmišlja i nove figure, ali postoji tu i dio kada se solira, kada se on i ona razdvoje, svako odigra nešto svoje, improvizuje, i onda se ponovo spoje. Kreativne mogućnosti su neograničene. Između ostalog, ples takođe pomaže i kod podizanja samopouzdanja. Uglavnom, planine su to koje momak treba preći dok skupi hrabrosti i pita djevojku da pleše sa njim. U salsi su te planine prevaziđene jer nema ustručavanja, sve je spontano i momak sa lakoćom poziva djevojku na ples. Ja sam inače bio jako stidljiv, i kroz ples sam stekao mnogo više samopozdanja! Moju suprugu i mene spojila je kubanska salsa.
Čime se još bavite ?
Pored muzike i kubanske salse, učim španski jezik, a u zadnje vrijeme imam sve više inspiracije i volje da pišem pjesme, da uradim muziku i sve to spojim u cijelinu. Nedavno sam objavio pjesmu „Pogled” koju možete naći na youtube u (Cheguevanja – Pogled). Ponekad se bavim i grafikom, radim plakate i postere. Nekad nešto i napišem ali ne tako često, mada mislim da ću se neki naredni period pisanju više posvetiti. Uglavnom nastojim da kreativno kanališem sve „sokove koji iz mene teku” da tako kažem. Što se čovjek oproba u više stvari, više spoznaje sebe i svoje mogućnosti. U svakom slučaju treba se razvijati na onoliko načina koliko vam daruju vaše sposobnosi i osobenosti.
Kako vas ljudi mogu pronaći i prijaviti se u vašu školu?
Imamo grupu na fejsbuku pod nazivom „Salsa Laktasi“, a časovi se održavaju ponedjeljkom i srijedom od 18:00 – 19:00 u JU „Centar za kulturu i obrazovanje“ Ul. Karađorđeva 58, Laktaši. Za sva pitanja možete mi se obratiti i putem telefona na 065-755-910.
Hvala Vanja! Lepo je što oplemenjuješ ovaj svet.
heheh čika Koljin Vanjuška, živeo momče, pozdrav ostalima!