Grupa koju brojni rock sladokusci proglašavaju najboljom svih vremena !

KAD KRENEMO raspravljati o najboljem rock bendu u povijesti, obično se vrtimo oko istih imena (Beatles, Led Zeppelin, Pink Floyd, Queen).

Ipak, ima i jedna ne tako mala skupina ljudi koji će se duboko nakloniti već priznatim veličinama i onda smjerno ponuditi jedno sasvim peto ime. Onda i ja iskažem poštovanje ljudima koji možda nisu sasvim u pravu, ali se vraški dobro kuže u glazbu.

Devetorica braće

The Allman Brothers Band dobili su ime zato što su ih osnovala dva brata, Duane i Gregg. Zapravo je Gregg tek nešto kasnije upao u priču, kad ga je godinu dana stariji brat pozvao u već formirani sastav i rekao mu da pjeva iz sveg grla.

Samo što se možete zbratimiti i s nekim tko nema iste roditelje.

I upravo se to i njima dogodilo. Šestoricu glazbenika povezivalo je sve i dobro i loše: iskreno prijateljstvo, ljubav prema glazbi za koju su imali izniman talent, ali i sklonost prema alkoholu i drogi.

Oni nisu samo prijateljevali, nego i živjeli zajedno u istoj kući u Maconu, Georgia, mjestu u kojemu nije bilo normalno da se bijelci i crnci zajedno druže. Allmane su gledali ispod oka jer je bubnjar John Lee Johnson, svima poznat kao Jaimoe, bio crnac. Uzgred, imali su dva bubnjara, tako je to još otpočetka osmislio Duane.

S njima u kući je živjelo i njihovo tehničko osoblje, isprva tek trojica: među njima i Joseph Campbell, zvani Crveni Pas, invalid vijetnamskog rata koji je svu svoju mjesečnu naknadu davao bendu. Sve u svemu, devet njih što glazbenika što tehničara, devetorica braće.

I ta posebna kemija zbratimljene šestorke mogla se osjetiti još na njihovom prvom albumu. Duet gitara, dvojac bubnjara, klavijaturist, basist, svi u tom ludom 11/8 ritmu s promjenama tempa. Gregg je otkrio ne samo talent za pjevanje nego i za skladanje.

Vladari pozornice

Publika nije nešto posebno zapazila njihova prva dva albuma, nisu bili još spremni na tu mješavinu rocka, bluesa i jazza. Duane je već bio ime u rock svijetu, svirao s raznim legendama, a definitivno je stavljen na kušnju kad ga je Clapton pozvao u Derek and the Dominos, s kojima je snimio album Layla and Other Assorted Songs (Duane tu svira slide gitaru). Ipak se vratio u Allmane, koji su se najviše pokušavali probiti neprestanim svirkama uživo, i po tristo njih godišnje.

I njih je trebalo doživjeti uživo, jer se tek onda shvati koliko su bili neponovljivi.

Vrhunac se zbio u ožujku 1971. kad su održali tri koncerta u njujorškom Filmore Eastu. Odsvirali su praktički svu svoju diskografiju, samo u dužim, izmijenjenim verzijama. Jednostavno nisu htjeli prestati svirati i tek kad je neki gledatelj izlazeći otvorio vrata zrake sunca su pokazale da je već uvelike svanulo.

Par mjeseci kasnije izdali su dvostruki LP po cijeni jednostrukog i to je po mom mišljenju najbolji živi album u povijesti rocka. Bolji i od legendarnih i meni jako dragih Made in Japan od Deep Purplea i Live at Leeds od The Who. Sat i pol snimke (imate i proširena izdanja na CD-ima) odslušate bez daha.

Dovoljno je čuti samo ovih pet minuta koje slobodno možete zamisliti i u izvedbi grupe Miles Davisa, jer su tu svi oni kompleksni akordi i promjene modala kakve imate na Kind of Blue. Solo dionice imaju Dickey Betts i Duane na gitarama, Gregg na klavijaturama, Jaiomoe i Butch Trucks na bubnjevima, a sve se vrti oko raskošne bas linije Berryja Oakleya.

Nepojmljive tragedije

Na omotnici albuma oni su opušteni i nasmijani, predosjećajući da će se tom pločom konačno probiti do šire publike.

I uvijek me zaboli srce kad vidim tu sliku. Jer samo par mjeseci kasnije u jednoj bezveznoj nesreći na motoru poginut će Duane. Bilo mu je tek dvadeset i pet godina, možemo samo sjetno nagađati što je sve još mogao ostvariti.

Neopisiv šok za bend, ali su odlučili nastaviti. “Duane je bio naš učitelj i dao je nešto nama – svojim učenicima – što mi moramo odsvirati”. Izdali su album Eat a Peach, na kojemu su objavljene i snimke s Duaneom, i zabilježili prvi pravi komercijalni uspjeh.

Daleko bilo da su preboljeli smrt svog glavnog osnivača, samo su mislili da treba i dalje nastaviti.

Najteže je bio pogođen basist Berry Oakley, kažu za njega da je izgubio svu nadu i motivaciju. Ni kupnja jedne farme koja je postala njihovo omiljeno sastajalište – a o kojoj je on najviše i maštao – nije ga trgnula iz duboke potištenosti. Uzimao je sve više droge, jer je mislio da će se tako izvući.

U studenome 1972. vozeći motor kroz Macon, svega tri ulice dalje od mjesta Duaneove pogibije, Oakley se motorom zabio u bus. Isprva se činilo da se radi o lakšoj ozlijedi, odbio je liječničku pomoć (valjda da mu ne otkriju drogu) i otišao doma. Ubrzo je zapao u neki čudan delirij i kad su ga odvezli u bolnicu, otkrili su opasnu oteklinu na mozgu i prijelom lubanje. Nažalost, nisu ga uspjeli spasiti. U samo trinaest mjeseci bend je okrutnom igrom sudbine izgubio dvojicu nenadoknadivih glazbenika.

I opet su ostali vrhunski, Dickey Betts je preuzeo stvari u svoje ruke i četiri preostala izvorna člana, s novim pojačanjima izdala su odličan album Brothers and Sisters.
Ovaj nekoć vrlo popularni i prekrasni instrumental bila je meni i mojoj generaciji inicijacija u Allmane.

Put se nastavlja zauvijek

S čovjekom se možete zbratimiti, a možete i to svoje bratstvo razvrgnuti. Pa ga opet obnoviti, sigurno svi znate takvu priču.

The Allman Brothers postali su veliko ime, zaradili lijepe novce, a nisu se posvadili oko love, nego se polako međusobno udaljavali. Gregg je ušao u vezu s megapoznatom Cher i zanemario svoje glazbene talente. Činilo se da je kraj priče došao onda kad je Gregg svjedočio na suđenju njihovom zaštitaru koji je dilao drogu (što mislite kome?).

Nitko iz grupe više nije htio razgovarati s Greggom čije je opravdanje bilo da je svjedočenje odradio u dogovoru s okrivljenikom, kojega će prvo osuditi na 75 godina zatvora, da bi ga ubrzo pomilovao veliki štovatelj Allmana, predsjednik Carter (njemu su svirali u predizbornoj kampanji).

Dvije godine kasnije su se pomirili, što zbog toga što su nedostajali jedni drugima, a što zbog manjka novca. Potom su još žešće nastavili sa svađama, pri čemu su otkaze dobili Crveni Pas, pa čak i Jaimoe, kojega su svi zvali Gentleman. Vratili su ga za dvadesetu obljetnicu osnutka, neke se greške ipak mogu popraviti.

Onda je iz benda letio Dickey Betts. Prvo nakon što je udario dvojicu policajaca tijekom turneje, a onda nakon svirki s početka ovog stoljeća na kojima je davao previše pozornosti sebi. Tužio ih je, dobio odštetu, a mjesto glavnog gitarista preuzeo je Derek Trucks, nećak bubnjara Butcha. Nije to bio nepotizam, Derek je jedan od najboljih blues gitarista ovoga stoljeća.

The Road Goes on Forever, zvala se kompilacija koju sam kupio za male novce od nekog ne baš upućenog tipa.

Put Allmana ipak nije trajao zauvijek, konačno je završen 28. listopada 2014. u dvorani Beacon u New Yorku. Bio je to njihov 238. nastup na istom mjestu, mjesecima se najavljivao u medijima.

Gledatelji su posljednji put mogli gledati jednu i dalje sjajnu šestorku. Posljednju pjesmu je najavio Gregg: “Ovu smo svirali kad smo se prvi put našli u ožujku 1969. godine.” Volio bih vidjeti tko tada nije zaplakao.

Tri godine kasnije Gregg je umro od posljedica i godina i svega što je u sebe stavljao. Par mjeseci ranije upucao se Butch Trucks, pritisnut financijskim nedaćama. Dickey Betts je umro u travnju prošle godine. Od šestorice najposebnije braće u povijesti rocka, ostao je još samo Jaimoe.

Koji i dan danas sve koji su prošli kroz bend naziva svojom braćom.