Glumica Isidora Davidović: Neizreciva je radost prve profesionalne korake činiti u nacionalnom teatru

Talentovani, ambiciozni i neumorno posvećeni svojoj profesiji, takvi su mladi ljudi koje svakodnevno možemo vidjeti oko nas, samo je pitanje koliko smo sposobni da ih prepoznamo.

Među njima je i Isidora Davidović, studentkinja četvrte godine Glume na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci, pod mentorstvom profesora Radoslava Milenkovića i Nikoline Friganović. Njena predanost umjetnosti nije usmjerena samo na pozorište; nedavno je položila i poslednji ispit na studijskom programu opšte književnosti i teatrologije na Filozofskom fakultetu u Palama.

Svoj glumački dar nedavno je imala priliku da pokaže široj publici na sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske, gde je zablistala u ulozi mlade žene, Franciske Deke, u predstavi „Arapska noć“, pod rediteljskom palicom mladog Milana Bogdanovića.

Ovo je njena prva uloga u nacionalnom teatru, ali vrijedno radi i na pozorišnim scenama za mlade. Prošle godine proglašena je za najbolju glumicu na prvom Međunarodnom festivalu akademskih predstava „Čkaljini dani“, koji je održan u Kruševcu. O svemu tome Isidora je govorila za portal Banjaluka.net.

Predstava „Arapska noć“ izuzetno je gledana od strane domaće publike na sceni NPRS-a. U ovoj predstavi igrate lik Franciske Deke, mlade žene, zarobljene u svojim snovima i strahovima. Gdje ste tražili materijal za gradnju ovog lika?

S obzirom na to da je izolovanost i usamljenost koju Franciska predstavlja u komadu jedna od glavnih tema mladih ljudi u 21. vijeku nije bilo teško detektovati njenu prisutnost u savremenom trenutku, pa čak i u sebi samoj. Ta aktuelnost je sigurno skrivena u činjenici da takva vrsta izopštenosti nastaje usljed jednog vrlo opasnog narativa u kome se propagira ideja da je čovjek sam sebi dovoljan. Njenu infantilnost i dječiju igru nastojala sam da raspakujem i složim iz sopstvenog emotivnog pamćenja. San i nesvjesno je pozamašan dio Franciskine putanje i kroz taj tok pokušala sam da prikažem dno ledenog brijega svijesti jedne nevoljene i nedodirnute žene. Služila sam se svime u čemu sam mogla nanjušiti nadrealnu sliku stvarnosti, magično, onostrano, najprije u filmu, slikarstvu i književnosti. Pomoglo mi je i preispitivanje žanra, komada koji imaju sličnu formu, serija i filmova koji tretiraju probijanje četvrtog zida i komentare ka publici. Međutim, ništa od toga ne može vam pomoći ukoliko duboko ne uronite u sebe i tamo ne pronađete djelićak lika koji tumačite.

U predstavi je jako malo dijaloga, ali istovremeno svi glumci imaju mnogo teksta, pojedinačne priče svakog od likova velikom brzinom nadovezuju se jedna na drugu. Koliko je sa te strane izazovno raditi ovu predstavu?

Vrlo je izazovno raditi ovakav komad zato što nemate potporu u partneru, dijalogu i razmjeni sadržaja likova. Svi “junaci” u ovom komadu zasebno pletu niti koje će na kraju formirati zajednički čvor, ali da bi se do toga stiglo neophodna je zavidna koncentracija svih glumaca u ovom projektu. U tako okamenjenoj formi, bilo je neophodno pronaći jasnu radnju, uputiti repliku konkretno i suvislo i plasirati je tako da publika dobije sve neophodne informacije ne bi li razmrsila čvor. Bez prilježnog i zaista primjerenog odnosa prema zadatku svih glumaca, ova predstava ne bi mogla biti odigrana.

Još uvijek ste student, u klasi ste sa sjajnim kolegama koje takođe već gledamo na pozorišnim scenama, poput Branislava Aleksića, Tare Jovanić, Ane Vinčić. Tu su i druge kolege, svi ste u klasi profesora Radoslava Milenkovića i Nikoline Friganović. Kako biste opisali njihov pedagoški rad?

Velika mi je radost što sam u klasi takvih umjetnika koji svojim ličnim primjerom, umjetničkim integritetom i profesionalizmom opominju na to sa kakvom se predanošću i zaumnošću ovaj posao može i treba raditi. Divno je što nam oboje iz svoga glumačkog senzibiliteta i ogromnog iskustva nude različite mogućnosti dramskog izraza, a da se u podučavanju glumi njihovi stavovi ne razilaze. Takvim zajedništvom i promišljenom pedagoškom taktikom njih dvoje formiraju jedan zaokružen, koherentan i smislen pregled znanja koji nam nesebično daruju, evo već četvrtu godinu.

Koliko mladom glumcu znači podrška i prilika da zaigra na sceni nacionalnog teatra? Generalno, koliko imate prilike raditi u domaćim teatrima?

Nevjerovatan je osjećaj i neizreciva radost mladog čovjeka koji svoje prve profesionalne korake čini ni manje, ni više nego u nacionalnom teatru. Iskustvo koje stičemo gledajući dobro uvježban sistem kreiranja predstave može se steći samo neposrednim učešćem u procesu punog pozorišnog kapaciteta. Na desetine studenata angažovano je u Narodnom pozorištu Republike Srpske i mislim da je ta inicijativa vrlo važna. Nadam se da će se za mlade ljude širom Republike Srpske stvoriti više prilika, jer nas ima mnogo koji želimo da svojim radom i darom doprinesemo kulturnom životu naše zemlje i da u njoj ostanemo.

Početkom aprila na sceni DIS teatra igrate komad „Kasting“ u režiji Radoslava Milenkovića, rađen po motivima predstave Aleksandra Galina. “Audicija” je priča o ruskoj tranziciji. O čemu priča „Kasting“?

Moja klasa i ja ćemo 6. aprila odigrati našu ispitnu predstavu koja govori o bijedi i osjećanju neadekvatnosti i suvišnosti u novom društvenom poretku. U srži tih šarenih i komičnih likova krije se potreba očajnika za promjenom života, koji ako nije aktivna nesreća, onda je sigurno nesaglediva pustoš. Iz te čamotinje provincije i promašenih sudbina, junakinje ovoga komada jedini izlaz traže na kastingu za odlazak na rad u Singapur, za koji one nikako nisu kvalifikovane. Njihova spremnost na žrtvovanje ono malo dostojanstva koje im je ostalo otkriva duboke ponore pojedinačnih karaktera koji nam potom nude širu društvenu sliku svijeta.

U predstavi “Hekaba”, koja je rađena u produkciji AU BL, kao i prethodna, igrate više uloga. Koliko je svevremen ovaj Euripidov tekst, gdje povlačite najizrazitije paralele sa današnjim vremenom?

Euripidova „Hekaba“ je tragedija koja govori o ratu, stradanjima, gubitku, volji bogova, čovjekovoj nemogućnosti da izbjegne sudbinu, o borbi za pravednost i osveti. Sve te teme su danas, a i uvijek nažalost, aktuelne, u sadašnjem trenutku možda izrazitije nego prije. Nemilosrdnost Odiseja čiji lik tumačim u ovom komadu nije samo slika političara i vojskovođe prije dvije hiljade godina, neosjetljivost „pobjednika“ u odnosu prema malom čovjeku i njegovoj velikoj tragediji tema je koju svakodnevno možemo ispratiti na ulici ili u medijima i danas. Euripid na kraju komada Trojankama (zatočenicama u logoru) prejudicira crnu sudbinu u robovskim lancima i nadam se da će svjetlo borbe za pravdu kome danas svjedočim osvijetliti i tamu Euripidovog predskazanja do neke nove, neminovne i neizdržive tragedije. A na šta nas sve veličanstveni pisac opominje i poziva možete saznati 27. marta u Dis teatru u Banjoj Luci, kada ćemo poslije dužeg vremena odigrati „Hekabu“ i za našu publiku ovdje.

Marina Majkić Miletić

izvor : banjaluka.net