DAJAK MAJSTOR I VJEČITI ZALJUBLJENIK U VRBAS

PROFESOR VOJISLAV ALVIR JEDAN OD NAJVJERNIJH ČUVARA BANJALUČKE ISTORIJE I NJENIH SIMBOLA

Profesor matematike i fizike, zaljubljenik u fudbal i u FK „BORAC“, ali isto tako još veći zaljubljenik u Vrbas kojeg je ovjekovječio kroz deset izložbi „Vrbas i moja Banjaluka“. Ima običaj da kaže da je Vrbas glavna ulica Banjaluke, jer je njemu to kao „dajak majstoru“ jedina logična misao. Iza svega navedenog, krije se ime jednog od veoma poznatih i omiljenih Banjalučana, a riječ je o profesoru Vojislavu Alviru.

– Rođen sam u Banjaluci 31. 01. 1954. godine. Po zanimanju sam profesor fizike s matematikom. Završio sam osnovnu školu „Mirko Višnjić„ i Srednju Tehničku Školu u Banjaluci. Po završetku srednje škole-smjer energetika, bilo je logično da sam upisao ETF, međutim tog smjera u to vrijeme nije bilo u Banjaluci. Kako me otac od skromnih nesigurnih primanja u to vrijeme nije mogao poslati „vani„, ja sam upisao Pedagošku Akademiju, grupa matematika i fizika, prisjeća se Alvir svog školovanja i dodaje da mu se po završetku Pedagoške Akademije igrajući fudbal za FK „ Borac „ i za FK „ Mladost „ ukazala prilika da nastavi studije na Kvarneru, što je i ostavrio. Studirajući Pedagoški fakultet u Rijeci istovremeno je igrao za NK „Orjent„ i svoju fudbalsku karijeru je završio u NK „Nehaj„ iz Senja (Hrvatska Rep. Liga).

Vojislav za sebe kaže da je Borčevo dijete, iako su ga okolnosti odvele dalje od fudbala, pa nije uspio da se u tome profesionalno ostvari. – Naime ja sam u FK „BORAC„ proveo devet godina i onda je mogu reći odlukom jedne loše politike, dio moje vrlo uspješne juniorske generacije „posudio„ FK „Mladost„ iz Kotor Varoši. To se zvalo „čeličenje„ (Krajiška zonska liga). Interesantno da se niko od nas nije vratio u matični klub (FK „BORAC„). Prema tome za fudbal ne mogu reći da mi je bio hobi s obzirom da sam bio aktivan fudbaler, kaže Alvir.

Ono po čemu je Alvir posebno poznat su njegova dostignuća koja su posvećena Vrbasu i dajak čamcima, koji su mu „nepresušna inspiracija“. Do sada je predstavio 10 izložbi na temu “Vrbas i moja Banjauka”, pokušavajući sačuvati od zaborava najautentičnije priče o Vrbasu, Vrbaslijama i dajak čamcima. Njemu su posebno drage dvije izložbe, ona koja je održana u Banjalučkoj Gimnaziji povodom njenih 116 godina postojanja, kao i ona u matematičkoj Gimnaziji u Beogradu. Kaže zahvalan je ljudima koji su uz njega i koji ga podržavaju da sačuva vrijedne uspomene od zaborava.

– Mnogo je kreativaca oko mene poput likovnog urednika i akademskog slikara Boska Vukojevića, grafičkog dizajnera Nemanje Mićevića, lektora prof. Žarka Mačkića. A i moji promoteri i učesnici su divni, obični i jednostavni ljudi: MiloŠ Šolaja, NebojŠa KuŠtrinović, Sabiha Beba Kapidžić, Jadranka MudrenoviĆ, Miladin Berić, Mladen Karić, Slobodan Bajić, Željko Plamenac, Goran Jokić, Alija Sarač, Čedo Đurđević…

Priča o Vojislavu i Vrbasu je više i od priče, ali i od slike. Tako kažu njegovi saradnici i kolege, a on bi to ovako opisao. – Ja za sebe mogu reći da se osjećam kao vrbaslija, a svaki vrbaslija je i Banjalučanin. Obratno rekao bi da ne vrijedi. Onaj ko je Banjalučanin, ne mora biti i vrbaslija. Ono što je zajedničko i jednima i drugima je da vole ovu rijeku i ovaj grad. Vrbas je glavna ulica Banjaluke. Dajačenje je vrbaslijama ljetna svakodnevnica, zaključuje naš sagovornik, koji je svojevremno za „Novosti“ izjavio i svoju legendarnu misao da je dajak čamac koji plovi zahvaljujući „snazi mišića“.

Kada je riječ o njegovom profesrskom stažu u Elektro-tehničkoj školi u Banjaluci, tu bi kaže izdvojio da mu je drago što je omiljen među svojim učenicima. – Posebno interesantna je priča o mojim učenicima koje volim i koji „mislim„ da me vole i poštuju.

Kroz posao ali i hobije, Alvir je upoznao mnogo poznatih ličnosti, te mu je teško da tu listu i nabraja, jer su mu kaže svi dragi. – Kada je u pitanju moja knjiga „Dajak čamac simbol Vrbasa i Banjaluke“, koja među svojim koricama čuva brojne autentične priče i uspomene sa Vrbasa, bio sam u prilici da upoznam krasne ljude i da „uđem„ u njihove živote, mnoge od njih sam i ranije poznavao. Teško je nekoga izdvajati, ja samo mogu reći da sam po meni izabrao „reprezentativnu„ ekipu od mojih recenzenata akad. Svetozara Koljevića i Petra Pere Perovića. Alvir poručuje da će i dalje nastaviti davati doprinos očuvanju istorije i nasleđa svog grada gdje god mu se ukaže prilika za to. – Jedan život, jedan roman. Ja još imam namjeru otići ponovo u Beograd u galeriju NEW MOMENT, zatim u Trebinje, Beč i Čikago, najavljuje Alvir.

Novosti plus piše: Dragana Lalić