Da li se isplati “magična formula” u BiH – dok se dvojica tuku, treći koristi?

Piše: Saša Bižić

U prvoj polovini aprila 2025. godine, u eventualnoj prekompoziciji vlasti na nivou BiH, (pret)posljednju riječ neće imati ni srpski, ni bošnjački, već hrvatski političari. Bilo kakve kombinacije opozicionih stranaka iz Republike Srpske i “Trojke” iz FBiH ostaće mrtvo slovo na papiru ako ove dvije grupacije ne dogovore aranžman sa Hrvatskom demokratskom zajednicom i Draganom Čovićem. Naravno, pod uslovom da, i poslije takvog dila, pronađu rješenje za “kvadraturu kruga” u Domu naroda, gdje SNSD sa tri delegata može da blokira svaki novi sastav Savjeta ministara. I to ne glasanjem, što je poseban paradoks, već odsustvom sa sjednice, odnosno uskraćivanjem kvoruma.

Ugodna pozicija hrvatskog faktora u situacijama sa bošnjačko-srpskim nadgornjavanjem nije iznenađenje. Ako bi se, hipotetički, okupile sve zapadne diplomate sa manjim ili većim stažom u BiH u protekle dvije i po decenije, postoji velika vjerovatnoća da bi upravo Hrvate označili kao “najkonstruktivniju” stranu u ovdašnjem (post)dejtonskom etničkom trouglu. To ne treba da čudi, jer osim epizode sa Hrvatskom samoupravom iz 2001. godine iz njihovih političkih struktura nisu dolazile inicijative koje bi zadale naročite glavobolje raznim visokim predstavnicima, ambasadorima i drugim izaslanicima Brisela i Vašingtona. Noviji primjeri “soliranja”, poput odnosa prema “Južnoj interkonekciji”, nemaju naročiti intenzitet, a prema određenim indicijama, na kraju će ova situacija biti “moneta za potkusurivanje”, a ne dokaz bog zna kakve dosljednosti.

Iako postoje “analitičari” skloni vjerovanju da je Čović, nakon preuzimanja čelne pozicije u HDZ-u 4. juna 2005. godine, vodio izuzetno lukavu politiku, te vješto provlačio hrvatski brod u BiH između raznih Scila i Haribdi, realni učinak je znatno manje epohalan. Za politiku Hrvata u BiH u 21. vijeku, uz kratkotrajni izuzetak realno “subverzivnog” Ante Jelavića, najilustrativnija je jedna anegdota u kojoj se pojavljuje nekoliko pripadnika ovog naroda, ali ne u ulozi žrtava, već nasilnika.

Pukovnik i pokojnik

Naime, u drugoj polovini devedesetih godina, sada već prilično zaboravljeni Mile Marčeta bio je predvodnik nevelike populacije srpskih povratnika u Drvar. Živopisni Mile brzo je privukao afirmativnu pažnju tzv. međunarodne zajednice, ali i odijum lokalnih hrvatskih “domoljuba”, naseljenih u toj opštini neposredno nakon rata. Jednom prilikom, za Marčetu je pripremljena “klasična sačekuša”, pa je dobio ozbiljne batine. Prepričavajući kasnije taj događaj, Mile je, uz dozu crnog humora, opisao kako se spasio od najgoreg ishoda tokom ovog premlaćivanja. “I onda sam ja odglumio da sam mrtav, a oni su povjerovali i prestali da me tuku”, prisjetio se Marčeta.

Na to se, u suštini, uglavnom svodi hrvatska politika u BiH već duže vrijeme. Poput Mile Marčete, izloženog cipelarenju, zaključuju da je najbolje praviti se pokojnik, ako već nije prilika da postaneš pukovnik. Nije sporno, prije te faze, politički predstavnici Hrvata u BiH prošli su kroz ozbiljna iskušenja. U vrijeme Jelavićevog liderstva, ti izazovi bili su nacionalni, a u Čovićevoj ranoj fazi prvenstveno personalni, pošto se i on, bar u periodu do 2010. godine, prvo suočio sa Ešdaunovom smjenom, a zatim sa više sudskih procesa. Poslije toga je uslijedila hibernacija. Radovan Karadžić bi to nazvao “tihovanjem”.

Naravno, sve to ne znači da su srpski ili bošnjački politički dometi bili spektakularni, a samo hrvatski mizerni. Ključna razlika je u tome što su politički predstavnici Bošnjaka i Srba – davali znakove života. Jasno je da su to nerijetko činili metodama frustrirajućim za veliki broj ljudi u ovoj zemlji, uglavnom iz drugih nacionalnosti, osjetljivih na “unitarizam”, u srpskom slučaju, odnosno na “separatizam”, sa bošnjačkog stanovišta. Ali, bilo je i ozbiljnih unutarnacionalnih raslojavanja, uz česte oštre polemike, kako političara, tako i birača, usmjerene prema sunarodnicima u srpskom i bošnjačkom korpusu, prvenstveno o tome ko je “lopov” ili “izdajnik”.

Džin i kepec

I dok se, ovim povodom, mogu voditi rasprave – da li je u politici unutar BiH bolje zaslužiti ocjenu “minus 100”, poput bošnjačkih i srpskih aktera, ili “nulu”, kao u slučaju njihovih hrvatskih pandana, jedna dimenzija je neupitna. Nema dileme da su Hrvati u Bosni i Hercegovini ekonomski najuspješniji “konstitutivni narod”. Jednim dijelom, to je posljedica činjenice da su kraj SFRJ 1990. godine dočekali, u prosjeku, kao populacija sa najvećim finansijskim zalihama. U značajnoj mjeri, takvu prednost su stekli jer su, u prvim decenijama socijalizma, bili izloženi najvećim sumnjama u lojalnost. Zbog poznatih okolnosti, opisanih u stihovima Marka Perkovića Tompsona: “Loša bila četrdeset peta, rasula nas preko svijeta”.

Sa najvećom emigracijom, uglavnom stacioniranom u zemljama njemačkog govornog područja, došle su i prateće vještine u biznisu, a taj vid okretnosti ni u 21. vijeku nije doveden u pitanje. Ako bi se BDP mjerio prema etničkom, a ne teritorijalnom principu, jasno je da bi kod Hrvata u BiH sigurno bio veći nego u slučaju Srba i Bošnjaka. I elementarni uvid u životni standard običnih smrtnika potvrdio bi ove pokazatelje.

Svojevremeno se za Saveznu Republiku Njemačku, prije pada Berlinskog zida, govorilo da je “ekonomski džin i politički kepec”. Nakon ujedinjenja sa eks-komunističkim DDR-om, novoj generaciji njihovih zvaničnika nije se dopadala ta cinična konstatacija, pa su je, poput Joške Fišera u postministarskim danima, koristili da opišu kompletnu Evropsku uniju, prebacujući neugodnu reputaciju na širi okvir.

U aktuelnim koordinatama u BiH, Hrvati su se pozicionirali upravo tako – kao “ekonomski džin i politički kepec”. Međutim, tokom dugog perioda “stabilnosti” – a mnogi bi je nazvali “nevidljivošću”, što se tiče hrvatskih predstavnika – u javnim istupima niza političara iz HDZ-a i Hrvatskog narodnog sabora bila je očita želja da postanu igrači krupnijeg formata. A to podrazumijeva poteze kojim bi opravdali znamenite stihove iz “dušmanske” poezije: “Latini su stare varalice”. S tim da u oficijelnom Zapadnom Mostaru ovakva zapažanja nikad nisu smatrali uvredom, već svojevrsnim komplimentom. U smislu – toliko smo prevejani i “premazani” da ćemo “preveslati” i srpske i bošnjačke političare. Jer, uvijek je bilo, dok se dvojica biju, treći koristi.

Italijani ili Retoromani

Nije isključeno da su u pravu i da će hrvatska politika u BiH iz trenutnih “prekompozicija” na nivou BiH jedina izaći sa razlozima za zadovoljstvo. Jer, nije mala stvar, poslije četiri mandata Željka Komšića u Predsjedništvu, na ovaj ili onaj način izdejstvovati izborni model u kojem takav nonsens više neće biti izvodljiv. A nakon toga, ambicije će nesumnjivo porasti. Samo nebo biće granica, pošto je u BiH sve moguće, osim bošnjačko-srpskog pakta zbog kojeg bi Hrvati “izvisili”.

Jedina nevolja u takvoj računici je – demografija. Nije sporno, “bijela kuga” uveliko pogađa i Srbe, pa i Bošnjake, jer su svi u ovoj zemlji suočeni sa odlivom stanovništva, starenjem populacije i smanjenim natalitetom. Ali, takva situacija je najdrastičnija u kantonima u FBiH sa hrvatskom većinom, pa se ispostavilo da je upravo za njih statistika najveće “zvono za uzbunu”. Jer, prema popisu 1991. godine, u BiH je živjelo 760.852 Hrvata. Godine 2013. pad je bio očit, sa 544.780 popisanih Hrvata u BiH. U procentima, to je pomak sa 17,38 na 15,4 odsto. Ali, sve je to podnošljivo u poređenju sa dokumentom Biskupske konferencije BiH iz 2022. godine, prema kojem u Bosni i Hercegovini živi maksimalno 350.000 katolika, odnosno Hrvata. Budući da je riječ je o instituciji sa neupitnim autoritetom u ovom narodu, nema razloga da se ne vjeruje tim podacima.

Znači, sve ide ka tome da će lideri Hrvata dobiti ovovremene političke bitke u BiH. Samo, kad dođe trenutak za trijumfalizam, više ih neće biti dovoljno da to proslave kako dolikuje. Ako se, prema švajcarskim mjerilima, brojnost Bošnjaka uporedi sa tamošnjom zastupljenošću govornika njemačkog jezika, a Srbima pripadne uloga “alpskih Francuza”, nije daleko momenat kada Hrvati više neće biti u prilici da pretenduju na rolu Italijana u državi sa oznakom “CH” na automobilima. Sa jednocifrenim postotkom u ukupnoj populaciji BiH, jedina komparacija koja će imati smisla biće ona sa – Retoromanima.