Da li možete da pogodite šta predstavlja ova šarena zgrada: Jedan je od simbola Beča !
Ova zgrada živopisnih linija i boja danas spada među najupečatljivije bečke znamenitosti, a ogromna zlatna kugla na njenom dimnjaku, u kojoj je smeštena stanica za monitoring emisija, prepoznatljivi je deo gradskog pejzaža.
Ako ste pogledali fotografiju iznad, verovatno ste pomislili da je ovo šareno zdanje nekakav savremeni muzej ili neobični vidikovac.
Grdno ste se prevarili.
Bečki Špitelau je dokaz da i spalionica otpada može da privlači pažnju i bude jedan od arhitektonskih simbola grada.
Spalionica Špitelau proizvodi energiju za oko 50.000 bečkih domaćinstava (i grejanje i toplu vodu za 60.000).
Ova zgrada živopisnih linija i boja danas spada među značajne bečke znamenitosti, a ogromna zlatna kugla na njenom dimnjaku, u kojoj je smeštena stanica za monitoring emisija, prepoznatljivi je deo gradskog pejzaža. Još jedna zanimljivost je velika kapa postavljena na krovu.
Usput, spalionica se nalazi veoma blizu rukavca Dunava poznatog kao Donaukanal. Ako se spustite do obale i krenete ka centru grada na jug, gotovo odmah dolazite do još jednog izuzetnog dela savremene arhitekture: stambenog bloka koji je projektovala Zaha Hadid.
Rukovođenje otpadom – jedan od velikih uspeha Austrije
Iako spaljivanje otpada ne zvuči tako glamurozno, bilo je ključno za mnoge zemlje severne Evrope koje su vremenom napustile deponije. U Austriji je industrijsko spaljivanje počelo još početkom 1960-ih, a prva spalionica je izgrađena 1963. godine u Flocerštajgu, četvrti u zapadnom delu Beča.
Špitelau, koji je započeo rad 1971. godine, predstavlja izuzetak u dizajnu. Danas opslužuje oko 250 vozila dnevno, spaljuje trećinu otpada u svom području (oko 250.000 tona godišnje) i obezbeđuje energiju za oko 60.000 domaćinstava, kao i hlađenje za obližnje bolnice i univerzitete.
Pošto se Austrija dobro kotira kada je reč o upravljanju otpadom, ova spalionica se pomno održava i redovno prolazi kroz velika renoviranja radi poboljšanja efikasnosti.
Naravno, spaljivanje otpada ne prolazi bez kritika. Tokom tog procesa se proizvode toksični gasovi i, čak i sa najnaprednijim filterima, ne može se u potpunosti postići ugljenična neutralnost. Dodatna zabrinutost se odnosi na potencijalnu kontaminaciju živom i olovom u lokalnim vodama.
Projekat redizajna Špitelaua osamdesetih godina je bio druga najvažnija intervencija austrijskog umetnika i arhitekte Fridensrajha Hundertvasera, posle njegovog čuvenog Hundertvaserhausa, stambene zgrade u Beču koja je postala deo austrijske kulturne baštine.
Projekat pokazuje njegov složen odnos prema proizvodnji i potrošnji energije. Umetnik je 1983. godine tvrdio da je energetska kriza posledica “rasipničkog trošenja energije”.
Špitelau – projekat “arhitektonskog doktora”
Hundertvaser je započeo karijeru kao umetnik sredinom 1940-ih, slikajući do sredine 1950-ih. Njegov pristup, koji se često smatrao “autsajderskom umetnošću”, učvrstio se kada je odlučio da pređe u arhitekturu. Smatrao je da je arhitektonsko obrazovanje previše zatvoreno i elitističko, i često je javno kritikovao tu profesiju.
Sedamdesetih je učestvovao u ekološkim projektima, uključujući inicijativu “Više zelenila za Beč”, kao i u antinuklearnim kampanjama. Njegov ekološki aktivizam poklopio se sa prelaskom u arhitekturu, mada je odbacio termin arhitekta zbog “elitnih konotacija”, i nazvao se “arhitektonskim doktorom”.
Špitelau, smešten pored Donaukanala, rukavca Dunava, izgrađen je u modernističkom stilu krajem 1960-ih i pušten u rad 1971. godine, prvobitno za potrebe klimatizacije Bečke opšte bolnice. Kako je teško oštećen u požaru 1987, gradske vlasti su odlučile da objekat treba obnoviti, jer su sistemi grejanja i hlađenja bili uglavnom očuvani, a lokacija blizu centra grada nezamenjiva.
Iste godine, tadašnji gradonačelnik Helmut Zilk pitao je Hundertvasera da li želi da redizajnira Špitelau kao umetničko delo.
Uprkos protivljenju nekih ekoloških aktivista, Hundertvaser je prihvatio projekat, uz uverenje da će postrojenje postati primer održivosti, uz stroga ograničenja emisija i visoke standarde filtracije. Najprepoznatljiviji elementi su zlatna kugla i “kruna” na dimnjaku.
Priča kaže da je Hundertvaser napustio jedan sastanak uz reči “Ich hau den Hut drauf” što znači “odustajem”, ali u bukvalnom prevodu nešto poput “bacam šešir na vrh”. Građevinski tim je odlučio da ideju doslovno sprovede u delo.
Godine 2021. energetska kompanija “Wien Energie” postavila je svoj logo na krov zgrade povodom pedesete godišnjice postrojenja.
Bez obzira na to da li je Hundertvaserova intervencija ekološki ili estetski uspešna, ona je skrenula pažnju na postojanje spaljivanja otpada u celom gradu i šire.
Njegove demokratske i ekološke ideje, usmerene protiv formalne arhitekture, predstavljaju deo šireg antimodernističkog talasa koji se javio u posleratnom periodu.
izvor : (EUpravo zato)
