Neobičan je to prizor. Hipnotizirajuće plavetnilo, a povrh njega ‘lebdeća barka’. No, ona zapravo ne lebdi, nego visi na drvenoj konstrukciji. Ako ste svjedočili tom prizoru znači da ste istraživali umaško priobalje i susreli se s jednom od posebitosti i simbola tog područja. Uživali ste u pogledu na fascinantne grue! No, znate li zašto su one uopće nastale i kako? Sve o tim neobičnim dizalicama za barke doznajte u nastavku članka. Vrijeme je za upoznavanje sa gruama!

Svaka dizalica je različita, nijedna nije potpuno ista. Visoke su pet do šest metara, a ribari su ih izrađivali od drveta bagrema. Bio je to resurs koji su imali na raspolaganju, a i to je drvo bilo idealno za te potrebe: čvrsto, postojano i otporno. Stupovi koji ih čine zabijali bi se u samu obalu ili molove, na udaljenosti od dva do četiri metra. Između njih postavljalo bi se, i to vodoravno, još nekoliko kolaca. Oni su služili za penjanje ili vezivanje konopa.

No, zašto su grue uopće nastale? One su u biti svojevrsna prilagodba ljudi na tamošnju obalu, odnosno način da svoja plovila, koja nisu bili na vezu u luci ili su bila izložena naletima vjetra, izvuku na obalu i sklone na siguran način. Izvlačili bi ih i vješali s pomoću sustava kolotura i užadi.

Počeci im sežu u početak 20. stoljeća. Procjenjuje se da su se prve grue pojavile 1920-ih u uvali Lako u Bašaniji, piše Istrapedia. Tamošnje se stanovništvo, pojašnjavaju dalje, bavilo poljoprivredom i tek je nekoliko ljudi imalo barku, koje bi izvlačili na kamenitu obalu ili pak šljunak obližnje uvale Porticcio. Naposljetku ih je nedostatak prirodnih zaklona za barke, plićina mora, ali i izloženost vjetru ‘natjerali’ da se domisle alternativnog načina spremanja brodica… Tako su počeli izrađivati dizalice.

Inspiraciju za njih pronašli su pak kod savudrijskog svjetionika. Naime, upravo je u blizini njega bila podignuta jedna od prvih željeznih austrougarskih dizalica na tom području. Ribari su je odlučili kopirati te izrađivati svoje vlastite, za svoja plovila, ali od drveta. Sredinom 20. stoljeća izrada se raširila po području, a grue su postale znak domišljati lokalnih ljudi.

Izrađivale su se ručno, ručno se njima i kasnije ‘upravljalo’, a za izradu svake pojedine dizalice bilo je potrebno i do tri tjedna. S vremenom su se počela razlikovati i dvije vrste grua, odnosno dva tipa izrade istih: savudrijski i umaški tip.

“U Umagu dizalice izrađuju po uzoru na one izvorne iz Bašanije, ali uvode drukčija tehnička rješenja, zbog čega se definiraju dva tipa grua – savudrijski i umaški, koji se razlikuju po načinu podizanja/spuštanja plovila na dizalicu i po tehničkim rješenjima za penjanje na dizalicu. U naseljima sjeverno od Bašanije, odnosno duž cijele obale od Ravne doline do Crvenog Vrha te prema jugu do Zambratije, redom su se izrađivale dizalice savudrijskog tipa.

Umaški tip dizalica zabilježen je isključivo u Umagu i njihova izvorna tehnička rješenja neprekidno su se prenosila s naraštaja na naraštaj za izradu novih dizalica”, prenosi isti izvor. Jednostavno bismo mogli reći da je savudrijski tip bio jednostavniji, dok je umaški bio složeniji – imao je tri stupa i krov.

Dizalice, iako i dalje krase umaško priobalje, u današnje vrijeme većinom stoje ‘prazne’, odnosno na njima ne vise brodice. No, važan su dio povijesti i tradicije tamošnjeg područja, ali i Istre općenito. S obzirom na svoj značaj, vrijednost i doista posebnu priču, postale su i prava turistička atrakcija.

izvor : putni kofer.hr.