Krađa nakita: je li dijamantna ogrlica manje vrijedna od banane !

Dijamanti odlaze pješice i skuterima, dok banana od 6 milijuna ostaje pod nadzorom: krađa nakita nikada nije izgledala ovako apsurdno.

Prije neki dan otišla sam na večeru s prijateljem i poveo se razgovor o ukradenoj Van Cleef & Arpels ogrlici u Beču. Kraljevski dijamanti nisu nam baš redovna tema, no ova je bila posebna iz dva razloga.

Prvi je taj što je on bio u muzeju i uživo vidio ogrlicu koja je pripadala egipatskoj kraljici Nazli samo dva dana prije krađe, a drugi je način na koji je krađa izvedena.

Dvojica lopova kupila su karte, regularno. Ušetali su bez maski, odabrali, čekićem razlupali vitrinu i pobjegli pješice prema Stadtparku. Za jednog od njih policija vjeruje da je nosio vatreno oružje, pušku ili pištolj.

KRAĐA NAKITA LAKŠA JE OD ČEKIRANJA PRTLJAGE?

Policijska glasnogovornica rekla je da su, prema tadašnjim informacijama, i posjetitelji i zaštitari bili u prostoriji kada je vitrina razbijena. Kada se činilo da je jedan od dvojice lopova naoružan, zaštitari su prema sigurnosnom protokolu prioritet dali izvođenju posjetitelja iz izložbenih prostorija i izbjegavanju izravnog sukoba s počiniteljima.

Postoji, međutim, i druga verzija: svjedokinja koja je bila ondje tvrdila je da neposredno nakon razbijanja vitrine nije vidjela zaštitare kod same vitrine i kritizirala je sigurnost. To, naravno, ne pobija službenu informaciju da je osiguranje bilo prisutno u prostoru, ali pokazuje da postoje različita svjedočenja o tome gdje su se nalazili tijekom krađe.

Zašto ulazim u ovolike detalje? Zato što je sve apsurdno. Ogrlica koja je 2015. godine prodana za nešto više od 4 milijuna dolara (današnja vrijednost nije javno poznata) samo je dio Van Cleef & Arpels izložbe. Ne smijem ni početi računati kolika je ukupna vrijednost eksponata – koji su lopovima očigledno na izvolte.

Odmah mi je na pamet pala prošlogodišnja pljačka nakita u Louvreu (i sigurnosne lozinke muzeja, i dalje mi je smiješno). Četvorica počinitelja došla su s kamionom/opremom za podizanje; dvojica su se košarom podigla do prvog kata, provalila kroz vanjski prozor Galerie d’Apollon, razbila vitrine i pobjegla na skuterima. Sve je trajalo manje od osam minuta. Odnesen je nakit u vrijednosti od 88 milijuna eura – a ta procjena uopće ne uključuje povijesnu vrijednost predmeta.

A onda je razgovor logično skrenuo na jednu bananu.

Pardon, da se narodski izrazim, na tri “glavne” banane.

Comedian Maurizija Cattelana prvi put je izložen 2019. na Art Basel Miami Beachu, na štandu galerije Perrotin. Djelo je izgledalo točno onako kako ga pamtite: obična banana zalijepljena sivom ljepljivom trakom za zid. Cattelan je napravio tri numerirane edicije djela i dva artist’s proofa. Dvije edicije u Miamiju prodane su za 120.000 dolara, dok je treća bila ponuđena za 150.000. Jedna od edicija poslije je donirana Guggenheimu u New Yorku.

Naravno, nitko nije kupio konkretnu bananu s idejom da će je sačuvati za vječnost. Comedian je konceptualno djelo: uz njega dolaze certifikat autentičnosti i Cattelanove precizne upute prema kojima se može ponovno instalirati. Banana se redovito zamjenjuje. Ovisno o postavu, muzeji su je mijenjali svakih nekoliko dana, a službene upute koje je objavio NGV navode otprilike svakih sedam do deset dana (provjerila sam).

Već na prvom izlaganju performance artist David Datuna 2019. skinuo je bananu sa zida na Art Baselu i pojeo je pred publikom. Djelo time nije bilo uništeno. Stavljena je nova banana. Isto se ponovilo 2023. u Leeum Museum of Art u Seulu, kada je student Noh Huyn-soo pojeo izloženu bananu. I ona je jednostavno zamijenjena.

Ciro / Zuma Press / Profimedia

A onda je 2024. Comedian stigao na aukciju Sotheby’sa u New Yorku. Jedna od tri edicije prodana je kineskom kripto poduzetniku Justinu Sunu, osnivaču TRON-a, za 6,24 milijuna dolara s naknadama. Sun je kupio certifikat, upute i pravo da instalira djelo, a ne neku čudesno nepropadljivu bananu vrijednu šest milijuna. Devet dana poslije aukcije u Hong Kongu ju je ogulio i pojeo pred novinarima.

Vidjela sam tu bananu, vidio ju je uživo i Žarko, moj prijatelj s početka teksta. Stajala je na zidu u Guggenheimu dok su na manje od metra sa svake strane stajali zaštitari. U prostoriji je, dalje od same banane, bilo i drugih zaštitara. I ono što mi je sada, nakon Beča i Louvrea, posebno smiješno jest da je bila pod ozbiljnim fizičkim nadzorom.

Ne ulazim u umjetničku vrijednost jer se ona ne mjeri istim pravilima, već ću se držati isključivo “materijalne”. Predmet koji možete pojesti i zamijeniti novim komadom voća s placa čuva se kao ozbiljna umjetnina, dok dijamantnu ogrlicu egipatske kraljice možete iznijeti pješice, a francuske krunske dragulje skuterima.

Pored toga, što je još strašnije jer su ljudski životi vrijedniji od bilo kakvih i bilo čijih dijamanata, na ulazu u bečki muzej ne provjerava se unose li posjetitelji oružje. Svatko tko je bio u Guggenheimu potvrdit će vam da muzej ima vrlo strogu provjeru u vidu metal detektora i broja zaštitara.

Najbolje od svega je što nijedna od ovih krađa nije zahtijevala scenarij dostojan Ocean’s Eleven. Nije bilo lasera, spuštanja sa stropa ni genijalnog hakiranja sigurnosnog sustava (ni Vincenta Cassela i capoeire, nažalost). Čekić, prozor, kamion, skuter i dovoljno samopouzdanja da usred dana pokušate.

Nitko i ništa više nije sigurno. Osim banane – dok je netko ne pojede.