Kako to izgleda kad Splićanin odlazi u Kinu upoznati obitelj supruge Kineskinje !

Nakon što sam mjesecima slušao o basnoslovnom dočeku kineske Nove godine, u izobilju usporedivim jedino sa šumadijskim svadbama, dan uoči svečane ceremonije sve se izjalovilo. Bez obzira na to što su u obitelji koronu svi već nekoliko puta preboljeli, a WHO je još devet mjeseci ranije službeno objavio kraj pandemije, jedan pozitivan test bio je dovoljan da se veliko okupljanje, planirano gotovo pet godina, u trenu otkaže.

Novogodišnji vatromet veličine Hrvatske

Umjesto da dan provede neutješna u krevetu, punica je, buncajući u debeloj temperaturi, odlučila mobilizirati sve ukućane. Prvo smo cijelo jutro ribali kuću za goste koji neće doći, a onda ostatak dana mijesili, kidali i oblikovali nepreglednu količinu tijesta za valjuške koje uzvanici nikada neće okusiti. Kad je došla večer, imali smo točno toliko snage da se izvalimo na kauč i svi zajedno nijemo buljimo u televiziju.

Emisija za doček nalikovala je Euroviziji. U program su se stalno javljale slavne osobe iz 23 provincije, gdje su im, uz muziku i ples tog kraja, iz usta ispadali bomboni o vladi u Pekingu i prosperitetnom smjeru u kom Kina ide. Kako nitko nije imao volje da mi prevodi, igrao sam uzaludnu igru pogađanja tko ima koliko godina i često se pitao je li partija, osim što je zaustavila vrijeme u mnogim drugim oblastima, isto napravila i po pitanju starenja.

Nešto prije ponoći počeo sam tražiti put do krova nebodera. Ukućani su se isprva zgrozili, a onda s dječjom radoznalošću pojurili za mnom. Osim što je imao slatku notu nepodopštine, pogled s vrha bio je spektakularan. Taman što je otkucala ponoć, a vatromet veličine Hrvatske obojio nebo poviše Šangaja, sa sjevera Kine stigao je panični telefonski poziv – puničin brat nestao je bez traga. Noć se pretvorila u nemoćno čekanje.

Partija ni zimi ne dozvoljava da bude drugačija

Iako je pred zoru srećom pronađen, novonastala situacija iziskivala je da se što prije pojavimo u Mandžuriji. Punica će odletjeti u Shulan čim bude negativna, a mi smo slobodni dok ona ne pripremi teren. Ispostavilo se da je cijelo vrijeme skrivala “sretnu vijest”. Tek je sinoć ocu, kao nužnu distrakciju dok se ne pojavi nestali brat, priznala da se njegova unuka udala za 33-godišnjeg liječnika iz prijateljske Jugoslavije. Imao sam deset dana da naučim osnove kirurgije.

Iako odlazak na sjever nije bio planiran, pogotovo ne u svojstvu sedam godina mlađeg doktora (totalitarni režimi novinare svrstavaju u rang smetlara), utjehu sam pronašao u posjetu glavnom gradu Kine. Za razliku od Šangaja koji je često izgledao umjetno, a ljudi u njemu ponekad i pretenciozno, Peking je bio stvaran kao čir na želucu. Hodajući njegovim ulicama, osjećao sam svaku od tih 3000 godina uznemirujuće povijesti.

Jedno od najljepših mjesta ljetna je rezidencija notorne Cixi koja otkriva sav raskoš života u carskoj Kini. Daleko više od fascinantnih minijaturnih mostova po jezerskoj šetnici, u oči je upadala aleja ružičastih stabala. Svašta čovjek može vidjeti u Kini, ali baš cvjetove na minus sedam u veljači teško. Kad sam se približio, imao sam što vidjeti. Manijaci su na drveća zalijepili desetke tisuća umjetnih cvjetova. Partija ni godišnjim dobima ne dozvoljava da budu drugačija.

Drevna osama Jinshalinga

Ali ako je jedan lokalitet u sveopćoj turističkoj ponudi Pekinga drugačiji od ostalih – onda je to Jinshaling. Iako se nalazi 70 kilometara od centra grada i zahtijeva određene organizacijske zahvate, za razliku od slavnih Badalinga, Mutianyua i Simataia, bez iznimke krcatim blentavim selfie-stick posjetiteljima, na Jinshalingu čovjek može cijeli dan lutati slavnim Kineskim zidom, a da se pritom ne sretne gotovo nikoga.

Prizori su spektakularni i zaista je nevjerojatno na kom je mjestu i na koji način sagrađen. Prvi dio Jinshalinga rekonstruiran je i ugodan za šetnju, a ostatak ostavljen u originalnom stanju, bez ograde i prilično opasan, što nudi dodatnu čar. Zanimljivo, u pojedinim kamenim blokovima pronašli smo urezane simbole. Legenda kaže kako su to inicijali ljudi koji su ih isklesali, a za koje su, u slučaju da puknu, odgovarali životima.

Isto bi doduše trebalo vrijediti za kineske roditelje, koji i dalje imaju potrebu dogovarati brakove svoje djece. Zelena oaza Zhongshan u centru Pekinga nije samo običan park. U tom mikrokozmosu suvremenog kineskog društva dvaput se tjedno, naoružani plakatima poput prosvjednika protiv vlastite nesretne sudbe, okupljaju roditelji iz cijele Kine, pokušavajući spariti svoju djecu poput kakve rasne stoke.

Hukou – zlatna srećka Willyja Wonke

Dok pažljivo pregledavaju plakate u potrazi za idealnim kandidatom, s naglaskom na materijalno bogatstvo te društveni status, razlika između roditeljskih želja i težnja njihove djece svakom je godinom sve veća. Brak je za stariju generaciju, od kojih većina nikad nije ni doživjela ljubav, najobičnija poslovna ponuda, a uvjete posla, pogotovo onoga koji će trajati cijeloga života, valja ispregovarati na najbolji način.

Naći partnera koji je barem jednako bogat i čija obiteljska povijest ima stanovitu težinu, iznimno je bitno. Ima li partner auto i stan, ima li braće ili je jedini nasljednik, puši li, kocka i pije – svaki je detalj važan, ali samo jedan presudan – hukou. Ta potvrda o prebivalištu u glavnom gradu Kine najvrjedniji je komad papira pored kog sve drugo postaje manje važno.

Iako roditelji ovo posredovanje smatraju svetim zadatkom i mnogi daju sve što imaju kako bi privukli pozornost (jedan očajni otac mjesecima je lutao parkom s kartonskom maketom svog sina u prirodnoj veličini), malo tko gaji iluzije o vjerojatnosti njegova uspjeha, a još manje samog braka. 2019. godine, netom uoči pandemije koronavirusa, Kina je s više od 35 tisuća razvoda bila vodeća zemlja svijeta.

Kamo sam ovo došao?

O njemu sam i sam počeo razmišljati kad sam vidio što se sve nudi na crnom tržištu Zhongshana. Srećom, punica je prekinula sanjarenje porukom kako nam se hitno valja uputiti na novo sudbonosno obiteljsko okupljanje. Dva sata poslije već smo bili u luksuznom kupeu i jurili 378 kilometara na sat prema Jilinu – malenoj kineskoj provinciji na granici sa Sjevernom Korejom.

Kad se nešto iza 22 sata pospani voz za Harbin zaustavio na zaleđenom kolodvoru u Jilinu, lokalni pingvini počeli su se panično gurati na peronu kako bi što prije ušli u toplinu vlaka. Dok je živa na termometru pokazivala petnaest stupnjeva ispod ništice, a oštri miris nafte palio nosnice, prvi put sam se zapitao: “Iz kakve mi ovo pripizdine žena dolazi?”

Nije trebalo dugo da shvatim kako su lokalci dijametralno suprotni od sunarodnjaka na jugu. Onako otvoreni, brbljavi, glasni i nametljivi, kao da se i tako bore protiv nečovječje hladnoće, bili su prozor u jednu sasvim drugu Kinu. Kada je u Marmontovoj ulici to prvi put rekla, izgledalo mi je kao uvreda. Tek sam ovdje shvatio na što je mislila kad je rekla da je Dalmacija i Dalmatinci podsjećaju na kraj u kom je odrasla.

Život na sjeveru

Nisam joj imao srca reći na što točno njen kraj mene podsjeća jer ako je ovako izgledao glavni grad provincije, na što je onda tek sličio njen rodni Shulan do kog ni vlak ne vozi? Ideja je bila uhvatiti bus, no posljednji te večeri zbrisao nam je pred očima. Iako udaljen svega 80 kilometara od Jilina, obiteljska depeša inzistirala je da ne riskiramo s taksijima. Većina su, kažu, isfušarena CNG vozila (stlačeni prirodni plin nestabilniji je od standardnog LPG-a) s visokim brojem nesreća.

Do obližnjeg motela, koji ni plahte nije promijenio otkad je otvoren 1966. godine, povlačimo se pločnikom uokvirenim metrom snježnog nanosa. Kao da sam na kraj svijeta došao. Na trenutak sam se osjetio kao Joel Fleischmann kad je ono prvi put stupio na tlo Roslyna. S obzirom na to da sam i ja morao glumiti liječnika, početne tegobe kroz koje je prolazio u svom Životu na sjeveru u tim su mi trenucima bile jasnije no ikad.

Nakon večere u skromnom restoranu koji je, kao i svi drugi objekti u ovom polarnom kraju, imao troja vrata i dvije pretprostorije kako bi se unutrašnjost mogla održavati toplom, pokušao sam se izvući u obližnju birtiju, međutim ženi ta ideja nije najbolje sjela. Kao objašnjenje ponudila je pravu istinu o onoj noći kada joj je ujak nestao, koja se od mene cijelo to vrijeme, iz nekog razloga, skrivala.

Javno kupalište

Naime, baš se u jednoj takvoj birtiji ujo oblokao na Staru godinu, kad mu se negdje iza ponoći, na putu do kuće, izgubio svaki trag. Kako se nije javljao na mobitel, u dva ujutro organizirana je potraga. Gledajući kroz zaleđeni prozor, shvaćam da nitko ne može preživjeti noć napolju. Kako pijan leži u nekom jarku pronašli su ga tek pred zoru, a da je ostao još samo sat vremena, tvrdi doktor, velike su šanse da bi i umro.

Vrijeme do ručka s ujcem, koji je još jednom skoro umro, ovaj put od želje da me upozna, proveli smo u wellnessu obližnjeg hotela Sandu. Kad je vidjela bijelca, žena na šalteru je zanijemila. Kao ljutita na sebe što se za tu rijetku priliku nije dotjerala, prosvjedno mi je gurnula ručnik u ruke i bez riječi me poslala u muški odjeljak, gdje sam se nemalo iznenadio brojem ljudi. Bila je srijeda, 10 sati ujutro.

Ujak, inače sasvim drag čovjek, kome se ne dogodi da posrne, kasnije mi je za mongolskim hotpotom objasnio kako se zbog enormnih hladnoća mnogo ljudi uopće ne tušira kod kuće, već dvaput tjedno dolazi u taj svojevrsni onsen. Ništa posebno, bazen, jacuzzi, deseci tuševa i sauna naoružani golemim televizijama i minijaturnim Mandžurcima. Ako ništa, prvi sam put u životu nudističkim okruženjem šetao visoko uzdignute glave.

Zimski festival Heilongjianga

Vožnja kroz zaleđeni krajolik provincije Jilin bila je spektakularna. Jedna od najvećih atrakcija kraja zimski je festival u Harbinu. Zaleđenu rijeku doslovce narežu u velike blokove pa od njih naprave cijeli jedan fantasy grad s dvorcima, kulama i tornjevima. Toplo preporučujem pogledati video.

Nažalost, ispostavilo se da je baš tjedan uoči našeg dolaska tropski monsun ušao duboko u sjever Kine i otopio taj ledeni grad.

Nekada davno kroz Shulan je prolazila kineska verzija Maginotove linije. Takozvani Liǔtiáo Biān bio je obrambeni sustav s jarcima i nasipima na koji su gusto posađene tužne vrbe. Namjena im je bila spriječiti invaziju Mongola. Danas ovaj zaboravljeni grad, mjesto vrbi, presijecaju ogromne avenije sa šest traka, a iz zraka izgleda kao kaotični kolaž koji je napravilo neko dijete s ADHD-om.

Kad mi je prvi put rekla da dolazi iz malog industrijskog grada na sjeveru Kine, nisam ni sanjao da ima gotovo milijun stanovnika i prostire se površinom dvaput većom od Istre. Sad shvaćam kakva sam budala bio kad sam je odveo na Poljud i hvalio se s onih 35 tisuća ljudi na tribinama. Tek mi je po dolasku u Shulan priznala kako je tolikim brojem ljudi bila okružena za vrijeme svakog velikog odmora u srednjoj školi.

Samoća

Simptomatično ili ne, hotel Jin Zhou, u kom smo unajmili sobu, bio je veličine poljudskog stadiona. Prostirao se na tri zgrade i brojao preko 500 soba. Predvorje je bilo kao istočno krilo Louvrea. Stalno sam se pitao za kog je sve to napravljeno. Bili smo jedini gosti hotela, turista nije bilo ni u tragovima, a pri prijavi boravka u PU rečeno mi je kako sam prvi Hrvat u povijesti grada.

Da ostavim barem nekakve otiske stopala, uvečer sam odlučio prošetati do djedova stana. Dvadeset i dvije minute na minus 27 stupnjeva bile su dovoljne da mi se mjesto brkova s ljubičastog lica objese slinavi stalaktiti. Teško je reći tko je bio zaprepašteniji, djed tom balkanskom santom leda ili ja černobilskim naseljem u kom je živio. Stubište je bilo opasno po život, a kanalizacija smrdjela kao da vrata podruma vode direkt u pakao.

Srećom, stan je bio prihvatljiv, a djed iznimno topao čovjek. Odmah je izvadio albume sa slikama te stao živahno propovijedati o danima dok punica još nije bila pobjegla u Šangaj, a obitelj bila na okupu. Pričao je kako je bio omiljeni radijski voditelj čiji je glas 40 godina budio Shulance. Zanimao se o životu u Europi, a na spomen Hrvatske vrtio glavom. Za Jugoslaviju i Tita dobro je znao.

Magareće meso

Kad je došlo vrijeme večere, ustao je s kauča, obukao se i bez puno riječi izašao kroz vrata. Pojurili smo za njim da ne padne. Ispostavilo se kako nikad ne kuha kod kuće. Zalogajnica pred zgradom već tri desetljeća servira, a on uporno jede “dumplingse” od magarećeg mesa. Nema ničeg boljeg, mljackao je ponosno. Punica i žena bile su i sretne i ljubomorne. Prihvatio me kao svog, ali ne sjećaju se kad su one toliko pažnje dobile.

Do kraja večeri toliko me zavolio da sam već sutradan bio pozvan u selo njegovog najboljeg prijatelja. Stravično je u kakvoj izolaciji ti ljudi žive tijekom zimskih mjeseci (između kuća iskopali su podzemne tunele kako ne bi morali izlaziti). Zhang je, naravno, velik štovatelja Mao Tse Tunga, a prije no što me odveo u lov, dao mi je svoju nekadašnju odoru Crvene armije.

Lagao bih kad bih rekao da nisam uživao u tom svojevrsnom teatru koji su pripremili za mene, čija je kulminacija, usput rečeno, bila u domu za umirovljene partijske časnike. Popodne smo proveli igrajući Mahjong (domaća zadaća prije odlaska u Kinu), a interesantno, iako su igrali s potpunim početnikom, nisu se libili opelješiti ga za popriličnu svotu yuana.

Qin Bulei kao splitski Šurbek

Priliku za osvetu dobio sam na stolnoteniskom turniru koji su uvečer organizirali u moju čast. Dok su me slavili kao uvjerljivog šampiona (djed, kažu, godinama nije bio tako ponosan), salom sam se šepurio kao da sam upravo osvojio olimpijsku, sve dok mi žena nije otkrila kako su baš svi sudionici natjecanja, bez obzira na mladolik izgled, rođeni prije početka Drugog svjetskog rata.

Kao velikog zaljubljenika u zelene tržnice (Bog zna da sam ih se svakakvih nagledao, od Bolivije i Nikaragve do Ugande i Mjanmara), sljedećeg jutra djed me odveo na otvoreni zimski plac. Sve što je bilo izloženo na ceradama, od mesa i ribe, do voća i povrća, bilo je zaleđeno i tvrdo kao kamen, uključujući i prodavače, koji su satima nepomično čuvali posljednje zalihe topline.

Najupečatljivije druženje ovog sedmodnevnog posjeta odvilo se posljednjeg dana kad se u jednom restoranu okupila cijela obitelj. Kako i priliči zvijezdama večeri, žena i ja stigli smo posljednji, a kad smo ušli kroz vrata, u restoranu je zavladao muk. Gosti su prestali jesti, kuhari spremati, a konobari servirati jela. Sve su oči, njih barem dvije stotine, bile uperene u bradatu bijelu prikazu.

Who is the owner of this shithole

Ulogu sam prihvatio sa zadovoljstvom. Usporio sam korak, uhvatio se za opasač i među stolove progegao kao dugoočekivani šerif koji je stigao da spasi selo od razbojnika. Tad sam po tko zna koji put shvatio kako nitko na svijetu nije privilegiran kao bijeli muškarac. Više od svega tumačila je to životna priča jednog od ženinih rođaka u ranim dvadesetim godinama.

Već šest godina u vezi je s jednom lokalnom djevojkom i svadba im kuca na vrata, međutim njena obitelj ne želi ni čuti za to. Smatraju da je dečko iz problematične obitelji, reklo bi se propalica, i da je s njim čeka grozan život, međutim duševni kakvi jesu, sve su spremni zaboraviti za pišljivih 30 tisuća eura, koliko košta doživotna zabrinutost za kćerinu budućnost.

Nesretnom mladiću mrak je pao na oči. Majka mu je teški invalid, a otac notorni smuk. Primanja im svima zajedno iznose 5000 kuna mjesečno. Sve je pokušao da ih slomi, kumio i plakao, a na koncu i ćaleta poslao na pregovore, ali kad su ga upoznali, otkupninu su smjesta povećali na 50 tisuća eura. Cijelu večer nije se odvajao od mene, služio me, dolijevao mi piće, a onda na odlasku iz očaja procvilio: ”Možda bi ti mogao otići. Tebe će slušati, ti si bijelac…”