Kraj poretka: Svijet poslije Helsinkija !

Završni akt iz Helsinkija je opisao idealan model međudržavnih odnosa: odsustvo upotrebe sile, odbijanje promjene granica i saradnja u cilju razvoja. Kontrolni mehanizmi i ravnoteža Hladnog rata bili su mu garancija. Takav svijet je prošlost.

U vremenima previranja, uvijek je primamljivo upoređivati sadašnjost sa prošlošću: hoće li se istorija ponoviti? Rat Izraela i SAD protiv Irana podsjeća na najraznovrsnije istorijske epizode: od onih katastrofalnih (svjetski ratovi) do podjednako bolnih, ali lokalizovanih (npr. uništavanje iračke državnosti početkom ovog vijeka).

Ovo istorijsko iskustvo je poučno, ali uglavnom beskorisno. Ništa se ne ponavlja doslovno. Iako se ništa suštinski ne mijenja ni u ponašanju država. U svakom slučaju, promjena paradigme je očigledna, a izvan toga se može predviđati do granica nečijeg znanja i mašte.

Prije pedeset godina, posljednjeg dana jula 1975. godine, šefovi 35 evropskih država, Sjedinjenih Američkih Država i Kanade sastali su se u Helsinkiju kako bi potpisali Završni akt Konferencije o evropskoj bezbjednosti i saradnji (KEBS).

Taj dokument je predstavljao krunu višegodišnjih pregovora o principima suživota između dva ideološka sistema čija je borba oblikovala evropski i globalni geopolitički pejzaž. Akt je zvanično učvrstio poslijeratni status kvo: državne granice (pre svega dve Nemačke, Poljske i Sovjetskog Saveza) i sfere uticaja supersila u Evropi.

Pola vijeka prije toga, vodeće sile su vjerovale da je strašno poglavlje svjetskog rata zauvijek zatvoreno, ali se u stvarnosti nagomilavao socio-ekonomski, ideološki, vojni i tehnološki potencijal za novi sunovrat. Nakon Drugog svjetskog rata, želja pobjedničkih sila da spriječe još jednu takvu katastrofu dovela je do stvaranja novog međunarodnog sistema.

Uprkos upornoj i ponekad oštroj konfrontaciji, ravnoteža snaga i međusobno obuzdavanje obezbjeđivali su pristojnu stabilnost, koju je dodatno učvrstila KEBS.

Velike promjene

Pola vijeka od 1975. godine donijelo je podjednako suštinske promjene u međunarodnom poretku. Međutim, dok tada niko nije ukazivao na prethodnih pedeset godina kao na nekakvu ideju vodilju, jer je bilo jasno da je nastupila nova epoha, danas se Helsinški sporazumi i dalje smatraju osnovom evropskog suživota, a principi u njima utvrđeni kao univerzalni.

Teško je sa time polemisati. Završni akt je opisao idealan model međudržavnih odnosa: uzajamno poštovanje, odsustvo upotrebe sile, odbijanje promjene granica i saradnju u cilju razvoja svih. Kontrolni mehanizmi i ravnoteža Hladnog rata bili su garancija, ali isti su odavno nestali.

Sjedinjene Države i njihovi saveznici tretirali su Helsinški akt (kao i sporazume iz Jalte i Potsdama, sklopljene 30 godina ranije) kao prisilan kompromis sa bezbožnim neprijateljima slobode.

Zato je kolaps socijalističkog bloka i raspad Sovjetskog Saveza, petnaest godina nakon Završnog akta, doneo SAD i njihovim saveznicima olakšanje i uvjerenost u sopstvenu istorijsku ispravnost, a time i pravo da po sopstvenom nahođenju sprovode helsinške principe. Nestanak dotadašnjih mehanizama zaštite nije ih uplašio, već inspirisao.

Godišnjica KEBS-a i ideje o korišćenju njenog nasljednika (OEBS-a) za rješavanje savremenih sukoba postavljaju pitanje koliko su i dalje relevantni njeni principi, jednoglasno usvojeni prije više decenija, u uslovima urušavanja liberalnog svjetskog poretka.

Sedamdesetih godina prošlog vijeka, Drugi svjetski rat je i dalje bio bezuslovna referentna tačka. Pregovori nisu imali za cilj uspostavljanje „modusa vivendi“, već samo njegovo održavanje. Ograničenja velikih sila bila su utvrđena još ranije i bilo ih je potrebno samo unaprediti.

Da je Hladni rat završen jednako neospornim ishodom – pobjedom jednih i porazom drugih – vjerovatno bi se u Evropi i svijetu pojavio novi sistem odnosa, jasno i nedvosmisleno legitimisan. Ali kada je pobjednik samo neformalno nagovješten, stvara se svojevrsna strateška neizvjesnost, koja se, kao i uvijek, tumači iz pozicije snage. Pokušaji revizije statusa kvo, pri prvim znacima promjene u ravnoteži moći, tada postaju neizbježni. Tim prije ako jača strana, u potrazi za neposrednim interesima, počinje da podriva pravila koja je sama postavila.

Novi poredak

OEBS se nominalno oslanja na poredak stvoren poslije 1945. godine i, uslovno rečeno, ažuriran 1975. godine. Ali taj poredak je u stvarnosti nestao. Pokušaji revizije rezultata Drugog svjetskog rata, na razne načine, prelili su se preko gotovo cijele planete, dodatno podrivajući zajedničku osnovu Evrope. OEBS je mogao ostati efikasan instrument da je Zapad sačuvao sposobnost (kao krajem 20. i početkom 21. veka) da svoje ideje nameće drugima. Ali i ta sposobnost je nestala, usljed globalnih i unutrašnjih zapadnih tendencija.

Sjedinjene Države i njihovi saveznici tretirali su Helsinški akt kao prisilan kompromis sa bezbožnim neprijateljima slobode

Sjedinjene Države se bore da preispitaju svoj međunarodni položaj, za sada sa nejasnim rezultatima. Evropa više nije politički svjetionik svijeta. Povezanost Evroazije raste, ali još uvijek nije potpuno sigurna. Bliski istok prolazi kroz duboku rekonstrukciju. Istočna i Južna Azija istovremeno pokazuju razvoj, oštre probleme i nepomirljivu konkurenciju.

Sve se dešava istovremeno i, kao što uvijek biva u takvim istorijskim trenucima, sve je u pokretu, uključujući granice, i fizičke i moralne.

Dakle, izgleda da je ovo panevropsko skupljanje postalo bukvalno nebitno. Imalo je za cilj da konsoliduje, stabilizuje i struktuira sistemsku konfrontaciju, ali sada nema sistema – i u okruženju nepredvidivih i višesmernih procesa, vjerovatno ni neće biti sistema i ravnoteže. Pokušaji da se struktuira konfrontacija, na primjer u Aziji – gdje je globalizacija ostavila iza sebe ogromnu, uzajamno korisnu trgovinu, čak i između konkurenata – samo će pogoršati konfrontaciju.

Stari svijet će podrediti ekonomsku logiku političkoj logici, kao što je to oduvijek činio. A u Evropi, besmisleno je insistirati na povratku OEBS-a kao upravljača sukobima, imajući u vidu očigledan jaz između njegovih ambicija i kapaciteta.

A ipak, ovaj evropski proces saradnje star pola vijeka imao je jedan aspekt vrijedan vraćanja. Njegova diplomatija bila je vođena klasičnim principima: uzimanjem u obzir ukupnih (a ne samo vojnih) kapaciteta, shvatanjem da se ne može postići sve što se želi, i razumijevanjem potrebe za makar osnovnim povjerenjem zasnovanim na poštovanju sagovornika, čak i u kontekstu dubokih nesuglasica.

Sve ovo djeluje kao nešto samo po sebi razumljivo, ali nakon godina diktata moralne superiornosti liberalnog poretka izgleda kao nešto novo. Ili davno zaboravljeno, prenosi Novi Standard.

Prevod: Mihailo Bratić/Novi Standard

Izvor: globalaffairs.ru