Nekad, kad se išlo na pizzu, to je bio događaj. Prije 20, 30 i više godina, pizza nije bila česta i lako dostupna hrana, koja se naručuje kad nemamo volje kuhati ili jede u hodu. Istovremeno, pizza nije bila gurmanski doživljaj, nije se znalo za fermentaciju tijesta, razlike između napoletane i romane, kao ni zašto je baš rajčica San Marzano najbolja za umak.

U ta davna vremena, pojam za pizzu i pizzeriju nama u Zagrebu, koji smo odrasli u zapadnom dijelu grada, na Trešnjevci ili u okolnim kvartovima, bila je pizzerija Purger. Kolega fotograf i ja, sada na početku 40-ih, vratili smo se na mjesto na kojem smo kao djeca prvi put u životu pojeli pizzu. I kao da smo ušli u vremeplov…

Pizzerija Purger na istom mjestu radi od 1979. godine i najstarija je zagrebačka pizzerija koja i dalje radi. Mi smo ju pohodili u devedesetima, a od tada do danas ostala je, čini nam se, apsolutno ista. Na nezgrapnoj lokaciji, na prometnoj Ozaljskoj ulici, bez terase i parkinga, danas bi teško uspjela. No tada je bila apsolutni hit i mjesto koje je u Zagreb donijelo dašak Italije. Mijenjali su se trendovi, svijet se mijenjao rekordnom brzinom, a Purger je ostao na istom mjestu, s istim interijerom, i istom ponudom.

Moja sjećanja na Purger sežu do osnovne škole, sredina je devedesetih, a ja s prijateljicom ponosno prvi put idem na pizzu stišćući u ruci novac koji mi je mama dala za tu svečanu priliku. Krešo, fotograf, ima još življa sjećanja jer je živio u neposrednoj blizini Purgera. Odlazak na pizzu bio je obiteljski događaj, a o večerima uz vruću pizzu nakon svirke i izlaska pričao mu je i otac. Oboje pizzu pamtimo kao finu, mirisnu, sočnu… Ali činjenica je da ju tada nismo imali s čim usporediti. Zato nas je jako zanimalo kakav će dojam ostaviti danas.

Pizzerija Purger mjesto je na koje biste teško naišli slučajno, pogotovo u posljednjih 15-ak godina otkako su Ozaljskoj, Tratinskoj i ovom dijelu Trešnjevke zaštitni znak derutni izlozi i plakatima prekriveni podsjetnici na nekadašnje trgovine, obrte i radnje kojih je kvart bio pun. Nalazi se na Ozaljskoj, u blizini Parka stara Trešnjevka, a kako joj se približavamo prvo primjećujem onaj isti znak i isti font na natpisu na staklu kao prije dvadesetak godina. Ne vjerujem da u 46 godina postojanja nisu morali obnoviti natpise na staklu, ali taj retro font očito su odlučili zadržati.

Prelazimo prag pizzerije i u trenu kao da smo se vremenskim strojem vratili nekoliko desetljeća u prošlost. Čak sam sigurna da u kutu, pored prozora, prepoznajem stol za kojim sam devedesetih sjedila s prijateljicom. I dalje su tu teške drvene klupe, na kojima je, međutim, iznenađujuće udobno sjediti. Zidove krase crteži starog Zagreba, ponosno su izvjesili i priznanje za 40 godina rada iz 2019. Odmah primjećujemo da je kuhinja otvorenog tipa, da se priprema pizze može promatrati, što svakako ulijeva povjerenje.

Iako je vrijeme ručka, u restoranu nema nikoga. Konobarica, pizza majstor i mi. Do kraja našeg boravka, doći će još jedna gospođa i naručiti calzone pizzu i pivo. To na prvu ne djeluje obećavajuće, ali konobarica nam govori da nekad zna biti gužva, pogotovo popodne. Samo, valjda, nismo pogodili tajming.

Jednoglasno odlučujemo da ćemo uzeti capriciosu, klasičnu miješanu pizzu kakvu smo jeli kao djeca, a za drugu smo odabrali onu koja nosi ime pizzerije: Purger pizzu s rajčicom, sirom, špekom, lukom i jajem. Gledamo kako se pizze pripremaju i pokušavamo odrediti kad je tko od nas zadnji put bio ovdje. Na faksu, zaključujemo, više nismo išli ovdje, znači radi se u najboljem slučaju o kraju devedesetih ili početku dvijetisućitih. Dakle 25 godina je prošlo sigurno, a možda i više.

Mene dok čekamo muči još jedna misao. Što ako mi pizza ne bude fina? Navikla sam se i ja u međuvremenu na tanko, hrskavo tijesto i lagane nadjeve, omiljena kombinacija mi je s pršutom, rikulom i cherry rajčicama, odmah prepoznajem kad netko štedi na dobroj mozzarelli i šunki. Možda sam postala „prefina“ za ovu pizzu? Što bi ona uzbuđena i ponosna osnovnoškolka s dvadesetak kuna u džepu rekla na taj moj snobizam?

Pizze stižu pred nas i sve brige nestaju. Izgledaju super, kao normalne pizze, koliko god to blesavo zvučalo. Nema na njima, naravno, mortadele i pistacija, crnih maslina i grana padana, ali na takvu se pizzu ne dolazi ovdje. Ovdje se dolazi na pizzu kakva je nekad bila. I već prvi zalogaj uvjerio nas je da je i dalje dobra.

Tijesto nije teško, čega sam se najviše bojala, a sir nije premastan. Naribana šunka, koju stoljećima nisam vidjela na pizzi, sad me čak i razveselila, a prvi put nakon dugo, dugo vremena na pizzi sam jasno osjetila miris origana. Capriciosa je fina, ima okus jednostavnosti i djetinjstva, i sigurna sam da to iz mene ne progovara samo nostalgija. I pizza kuće, Purger, bila je dobra, zasitnija od miješane, ali s finim omjerom sastojaka.

Dok uživamo u pizzi i prisjećamo se epizoda iz djetinjstva koje su se ovdje odigrale, razmišljamo i o tome kako bi ovo mjesto trebalo postati jedno od zaštitnih znakova Zagreba. Kad vam netko dolazi, a vi mu kažete: idemo u lokal u kojem je već 46 godina interijer isti, pizza je dobra, a još k tome nosi ime Purger i ima slike Zagreba po zidovima. Pa može li zagrebačkije od toga? Ljudima se očito sviđa što ima karakter i ne podilazi trendovima. S gotovo 750 recenzija na Googleu, drže odličnu ocjenu 4,7.

Jedno je sigurno. Vremena se mijenjaju, stižu novi trendovi, razvijaju se novi ukusi i preferencije, a Purger ostaje isti. S jedne strane, to znači da ga može pregaziti vrijeme, a s druge strane, on može upravo tu svoju retro filozofiju okrenuti u svoju korist i učiniti svojim prepoznatljivim obilježjem. Nakon ovog posjeta, koji sam možda i predugo odgađala, nadam se da će ovaj drugi scenarij pobijediti. A ja ću svakako sljedeći put, sad kad znam da su pizze i dalje dobre, nekog gosta dovesti u najstariju i najpurgerskiju pizzeriju u Zagrebu.