Danas se procjenjuje da zajednica broji više od 380.000 članova, a ono što je posebno fascinantno jest činjenica da se njihova populacija udvostručuje svakih dvadesetak godina. Razlog za to je jednostavan. Naime, prosječna obitelj ima i do sedmero djece, a velika većina mladih, unatoč kratkom doticaju s modernim svijetom, ipak odlučuje ostati vjerna tradiciji i životu u zajednici.

Od prvog dana života svaki Amiš uronjen je u svijet jasno postavljenih pravila koja oblikuju njegovu svakodnevicu. Ta pravila nisu zapisana u knjigama niti ih je moguće pronaći na papiru. Naime, riječ je o „Ordnungu“, nepisanom kodeksu ponašanja koji se prenosi s generacije na generaciju.

On diktira gotovo sve: kako će izgledati odjeća, kakav će alat smjeti koristiti, pa čak i kako će se članovi zajednice odnositi jedni prema drugima i prema Bogu. Muškarci koji stupe u brak obvezni su pustiti bradu, dok su brkovi strogo zabranjeni jer podsjećaju na vojsku i militarizam.

Žene, s druge strane, nose jednostavne haljine u neutralnim bojama i bijele molitvene kapice koje simboliziraju skromnost i predanost vjeri.

Električna energija iz javne mreže smatra se opasnošću za zajedništvo, pa se umjesto svjetla žarulja i buke strojeva u amiškim naseljima čuju petrolejske lampe, škripa drvenih kotača i udarci čekića u radionici. Umjesto automobila voze se konjskim zapregama, a njihova ekonomija počiva na poljoprivredi, ručnom radu i obrtništvu.

Plugovi na konjsku vuču i danas brazde polja, a kuće se grade zajedničkim snagama, bez pomoći moderne tehnologije i u skladu s principima jednostavnosti i samoodrživosti.

U amiškim zajednicama školovanje završava mnogo ranije nego u ostatku svijeta. Djeca pohađaju nastavu tek do osmog razreda, nakon čega se, bez daljnjeg obrazovanja, uključuju u svakodnevne poslove obitelji i zajednice. Više školovanje smatra se prijetnjom jer bi moglo mlade udaljiti od tradicije i približiti ih „svjetovnom životu“, što je u potpunoj suprotnosti s vrijednostima koje nastoje očuvati.

Nastava se najčešće odvija u malim, jednosobnim školama u kojima jedna učiteljica podučava djecu različitih uzrasta. Učenici uče čitati, pisati i računati, ali jednako važna znanja prenose se kroz praktične vještine, od obrade zemlje do osnovnih obrta te kroz stalno usađivanje vjerskih vrijednosti.

Religija je neraskidivo povezana s njihovom svakodnevicom. Svaka dva tjedna cijela se zajednica okuplja na bogoslužju koje se održava u privatnim domovima, a ne u crkvama. Fotografiranje je zabranjeno jer potiče taštinu i naglašava pojedinca iznad zajednice. Amiši ne služe vojsku, odbacuju nasilje i njeguju ideal miroljubivog života, uvijek u skladu s prirodom i međusobnim zajedništvom.

U amiškoj kulturi brak je temelj na kojem počiva cijela zajednica. Mladi se najčešće žene i udaju u ranim dvadesetima, a seksualni odnosi prije braka strogo su zabranjeni. Razvod ne postoji, dok brak s „Englezima“, kako nazivaju sve ljude izvan svoje zajednice, znači izopćenje i prekid svih veza. Oni koji napuste zajednicu često gube kontakt ne samo s prijateljima, već i s vlastitom obitelji, jer su prema pravilima Amiša smatrani „izgubljenima“.

Unutar obitelji uloge su također jasno podijeljene: muškarci rade u polju, bave se stočarstvom ili zanatima, dok su žene zadužene za kućanstvo i odgoj djece. Prosječna obitelj broji šest do sedam članova, pa kuće odjekuju dječjim glasovima i stalnim radom. No, ono što obitelj čini čvrstom jest zajednički rad.

Svi pomažu jedni drugima, a briga o starijima dio je svakodnevne rutine, jednako važna kao i obrađivanje zemlje ili priprema hrane. U takvoj zajednici nema mjesta individualizmu i život je u potpunosti usmjeren na zajedništvo i očuvanje tradicije.

Iako se na prvi pogled doima kao da su Amiši „zarobljeni u vremenskoj kapsuli“, njihov način života daleko je od pasivnog zadržavanja prošlosti. Oni su razvili održiv sustav temeljen na zajedništvu, skromnosti i životu u skladu s prirodom. Na njihovim farmama sve se i dalje radi bez industrijskih metoda. Hrana je uzgojena ručno, a namještaj i rukotvorine poznati su po svojoj kvaliteti i cijene se i izvan amiških zajednica.

No, ni Amiši nisu imuni na izazove modernog svijeta. Pritisci suvremenog društva, ekonomske poteškoće i dileme oko medicinske skrbi stavljaju na kušnju njihovu tradiciju. U nekim zajednicama, tzv. „liberalniji“ ogranci dopuštaju ograničeno korištenje traktora, odlazak u bolnicu ili čak upotrebu telefona u poslovne svrhe. Ipak, unatoč povremenim prilagodbama, temeljna načela ostaju nepromijenjena, a to su jednostavnost, odricanje i duboka vjera koja oblikuje svaki aspekt njihova života.

izvor : Putni Kofer.hr