Umjetnost koja ne zatvara vrata: Klet svaki dan stvara svoju zajednicu !

U dvorištu Ilice 73 već se nekoliko godina događa nešto što je teško ugurati u jednu ladicu. Za sve koji još ne znaju, tamo je Klet, prostor koji je krenuo kao nekoliko zapuštenih garaža, da bi se malo po malo pretvorio u studio, galeriju, radionicu, mjesto za izložbe, koncerte, sajmove i razna okupljanja, ali i u ono možda najvažnije; mjesto na koje ljudi jednostavno vole doći.

Priča je krenula dosta DIY, u pandemiji, kada je ekipa počela uređivati garaže i raditi si prostor za sebe. Nije tu, barem u početku, bilo nekog velikog plana o stvaranju novog kulturnog centra ili okupljanju zagrebačke kreativne scene. Prostor se gradio prema potrebama, rukama ljudi koji su ga koristili, a onda su počeli dolaziti i drugi ljudi sa svojim stvarima. I tako je Klet pomalo postala puno veća od onoga što je prvotno trebala biti.

U današnjim je gabaritima počela raditi 2023., ali taj proces zapravo nije završio njezinim „otvaranjem“. Klet se i dalje mijenja, uređuje, popravlja i nadograđuje, baš kao što se mijenja i ekipa koja kroz nju prolazi. Danas je teško reći je li Klet prvo napravila zajednicu ili je zajednica napravila Klet. Vjerojatno se dogodilo oboje.

S kolektivom Klet i Smak Press razgovaram o tome kako od nekoliko garaža nastane prostor koji počne živjeti vlastitim životom, može li se zajednica uopće planski napraviti, i što sve treba da jedan prostor u Zagrebu ne bude samo lijepo uređen, nego da u njemu ljudi zaista požele ostati.

Super klet: Od garaže do dnevnog boravka

Kad danas uđeš u Klet, teško je razlučiti gdje završava prostor koji je netko napravio, a gdje počinje zajednica koja ga je s vremenom napravila svojim. Klet je, kaže mi ekipa, u početku zamišljena kao prostor za užu ekipu i prijatelje, no s vremenom je to nenadano preraslo u mjesto u koje je šira zajednica ne samo dobrodošla nego i nužna. Kako su dolazili novi ljudi, tako su dolazile i nove ideje, pa je prostor malo-pomalo postajao zajednički. Taj spoj privatnog i javnog, kažu „fora je, ali i čudnovata stvar za iskusiti u praksi“.

Da je Klet odavno prestala biti samo garaža za vlastitu ekipu, možda je najjasnije pokazao jedan naizgled sasvim banalan trenutak. Jedno ljeto, prije nekoliko godina, prijatelj ih je petnaest minuta prije početka izložbe pitao: „Kaj, sad moram obući majicu, a?“ Takve se sitnice, čini se, najbolje sjećaju trenutka kada prostor iz privatnog prelazi u javni.

Iako danas djeluje kao mjesto koje okuplja različite kreativne scene, to nije bio početni plan. Kada su Klet „otvarali“, nije postojala velika ideja o stvaranju prostora za povezivanje umjetnika, kulturnih radnika i drugih kreativaca. Sve se dogodilo prilično slučajno. Ako se danas Klet doista doživljava kao prostor u kojem se ljudi iz različitih scena mogu jednostavno susresti, kaže, onda je to zapravo „jako lijepo čuti“, svojevrsni super nusprodukt.

Umjetnost koja nije samo izložba

U Kleti umjetnost pritom nije rezervirana samo za trenutke kada se održava izložba. Ona je prisutna u ljudima koji ondje rade, razgovorima, glazbi, predmetima i samom prostoru. Ipak, Klet upozorava da nije sasvim precizno reći kako umjetnost uvijek smještamo u galerije i institucije, kao da one predstavljaju neku vrstu prepreke. Umjetnost je subjektivna, a prijenos željenog osjećaja između autora i promatrača možda se najlakše postiže upravo u izoliranom i neometanom prostoru poput galerije.

„Zvučat ćemo pomalo ocrtano“, kažu, ali galerije su za nas poput praznih ploča i upravo zato moćan, vječan institut. Umjetnost je, s druge strane, ionako neizbježni dio svakodnevice jer je i sama njezin proizvod.

A ako je Klet danas svojevrsni kvartovski dnevni boravak, u njemu sjedi prilično šaroliko društvo. Ima ih „tucet, dva, tri“ – umjetnika, kulturnih radnika, ilustratora, dizajnera, majstora, stolara, scenografa i drugih radnika u filmskoj industriji, inženjera, pa čak i nekoliko odvjetnika. Tu je i mala vojska simpatičnih studenata.

Ne moramo se svi slagati

Upravo zato ideja istomišljenika nije nešto što je posebno važno. Dapače, drago im je kada se ljudi u Kleti međusobno ne slažu ili kada unutra dođe ekipa koja bi na prvi pogled bila potpuno nespojiva s idejom tog prostora. Takvi susreti možda u početku mogu biti nelagodni, ali upravo taj izazov i iskustvo, smatraju, doprinose osobnom razvoju i stvaranju tolerantnijeg okruženja. Svi su dobrodošli i od svakoga se može nešto naučiti.

Zajednicu zato nije jednostavno planski proizvesti. Prostor u kojem ljudi žele ostati već u sebi pretpostavlja da neka zajednica postoji, pa je prije svega potreban spontan, nenametljiv i organski razvoj jedne ili više zajednica zajedno. Nisu sigurni koliko se takvo što uopće može isplanirati. Ono što se može napraviti jest osigurati prostor koji je istodobno „cosy“, ali i organizacijski i tehnički dovoljno razvijen da toj zajednici daje vjetar u leđa.

Graditi vlastitim rukama

Takav organski, gotovo gerilski način rada i danas im je važan. Kada svaki dan živiš promjenu u kojoj vlastitim rukama sudjeluješ, kažu, to te čini zadovoljnijim, zahvalnijim i odgovornijim. S ljudima s kojima surađuješ pritom nastaje i svojevrsna „mistična međusobna povezanost“ oko zajedničkog cilja, a to je poboljšanje zagrebačke kulturno-umjetničke scene, ali i općenito životnog standarda.

Možda je upravo zato i svako novo preuređivanje Kleti više od pukog održavanja prostora. Kroz nju prolaze tisuće ljudi i, koliko god se pazilo i popravljalo, sve se s vremenom haba i troši. Ovogodišnje je sređivanje zato bilo potrebno kako bi Klet svima ostala ugodna za korištenje i lijepa za vidjeti. Ali postoji i jednostavniji razlog: uvijek je fora napraviti nešto novo.

Posebno ih veseli vidjeti „wow“ efekt na ljudima kada prvi put uđu nakon preuređenja, priznaju da ih to „baš dječački razveseli“. Pritom posebno zahvaljuju svima iz ekipe koji su, kao i prijašnjih godina, sudjelovali u ljetnim akcijama, bilo bauštelom, bilo crtanjem.

Koliko košta otvoren prostor

Održavati takav prostor, međutim, nije jednostavno. Program košta, a ljudi i organizacije koji žele nešto raditi u Kleti prečesto na početku kažu da nemaju budžet za troškove produkcije i prostora. Tada se otvara vrlo praktično pitanje koliko je sve to dugoročno izvedivo i „isplativo“.

To ih, kaže, ne čudi, ali im je žao jer vjeruje da takva situacija koči razvoj svih uključenih. Kada bi postojala jača financijska ili općenita institucionalna podrška i Kleti i umjetnicima i organizacijama koje ondje gostuju potencijal bi se mogao „strahovito ispuniti“. Uz nekoliko hvalevrijednih javnih i privatnih iznimki koje ih financijski podržavaju, Klet je velikom većinom ovisna o vlastitim sredstvima.

“Ovdje vam je baš lijepo”

Unatoč tome, dokazi da sve to ima smisla ne nedostaju. Ima ih, kažu, stotine. Nekad je dovoljan sasvim običan „ajme, ovdje vam je baš lijepo“, a nekad „svaki put kada ovdje dođem vidim nešto novo“. Posebno im je drago kada im se ljudi javljaju mailom ili Instagramom i pišu im kao da se poznaju sto godina. Upravo se tada najviše osjeti duh zajednice, čak i kada te ljude zapravo nikad nisi izravno upoznao.

Možda je ipak najbolji dokaz nešto što primjećuje u razgovorima s umjetnicima: svojevrsno čudno strahopoštovanje prema prostoru. To im govori da su možda nehotice napravili nešto što nadilazi njih same. „U tom trenutku stvarno dobiješ osjećaj da radiš nešto smisleno za društvo i grad.“

A što bi voljeli da osjeti netko tko prvi put uđe u Klet? Na to nemaju osobito precizan odgovor. Samo bi voljeli da zna da je dobrodošao.

Dugoročno, cilj je ipak baviti se isključivo kulturno-umjetničkim programom. Kada će to operativno biti moguće, ako uopće ikad nije sigurno, ali korisno je imati takav cilj jer on usmjerava produkciju programa. Do tada Klet ostaje ono što je, čini se, i postala bez velikog plana: prostor koji je iz garaže prerastao u nešto između studija, galerije, dnevnog boravka, radionice i mjesta susreta, a čiji se pravi sadržaj neprestano proizvodi kroz ljude koji kroz njega prolaze.

izvor : BURO.hr