Zafranović filmom želi, kako je izjavio u Beogradu, sa sebe skinuti tu ustašku košulju. “Ja sam svjedok, a imam alat koji se zove film i pokušavam ga upotrijebiti da bih rekao: Oprostite u ime mog naroda, svjesni smo toga što smo napravili”, i dodaje da, dok netko ne klekne u Jasenovcu u ime hrvatske države, nema oprosta.

Estetika nasilja

Rat je, na ovaj ili onaj način, obilježio čitavo stvaralaštvo ovog istaknutog pripadnika praške škole: prve je dvije godine života Zafranović proveo u ratnim okolnostima, u izbjegličkom logoru El Shattu, a široj je javnosti najpoznatiji po svojoj neformalnoj trilogiji o ratu i revoluciji koja uključuje Okupaciju u 26 slika, Večernja zvona i Pad Italije.

Njegova je estetika nasilja, obilježena naturalističkim prikazima, često sablažnjavala publiku, ali i stručnu javnost – američka Akademija filmskih umjetnosti i znanosti, primjerice, zatražila je od Zafranovića da iz Okupacije izbaci poznate scene pokolja iz autobusa.

Čovjek je to iza kojeg su dva braka, troje djece, 80 godina i 80 filmova, prvi je u ovdašnjoj kinematografiji “razgolitio partizanke”, a devedesetih je napustio Hrvatsku i nastanio se u Pragu da bi, nakon rata, sve češće dolazio u svoj, kako to sam voli reći, zavičaj.

Trajna inspiracija

Ranih je dvijetisućitih za HRT realizirao dokumentarnu TV seriju u 13 nastavaka Tito – posljednji svjedoci testamenta, a ustaški mu logor Jasenovac stoji kao trajna redateljska inspiracija te se njime bavio i u filmu Krv i pepeo Jasenovca (koji je, navodno, razlog zbog kojeg je bio u Tuđmanovoj nemilosti), a sada tu temu nastavlja obrađivati kroz film Zlatni rez 42 i seriju Djeca Kozare.

TELEGRAM: Gospodine Zafranoviću, u posljednjem ste razgovoru za Telegram 2016. godine izjavili da još uvijek niste snimili film koji biste smatrali svojim životnim filmom. Hoće li to biti Zlatni rez 42?

ZAFRANOVIĆ: Kako se od sedamnaeste godine bavim filmskim medijem kao autentičnom umjetnošću koja mi je uvijek predstavljala čudo od mogućnosti, stalno mislim da je svaki novi film moj životni film. Tako isto mislim i za ovaj posljednji koji sam za sada nazvao Zlatni rez 42, a za koji mi producent nakon gledanja filma sugerira naslov: Posljednja priča dvadesetog stoljeća.

TELEGRAM: U kojem je stadiju film?

ZAFRANOVIĆ: Riječ je o stadijima koje ja nazivam sobe. Prva soba je sporedni materijal. Iza zida, u drugoj sobi, film je već počeo živjeti, junaci se kreću, sukobljavaju, ubijaju, nazire se energija spojenih kadrova. U trećoj sobi dolaze šumovi, glazba i ostali filmski elementi koji pojačavaju sve ostalo što je na slici.

Dobiva se snaga, dobiva se osjećaj koji prodire do same unutrašnjosti svakog gledatelja. Četvrta soba u Dalmaciji se zove ligadina, a u draguljarstvu posljednje brušenje dijamanta.

To je dugo gledanje u kojem se pitam nedostaje li još nešto. Onda se sve to zajedno daje na procjenu da bi se vidjelo koliko to vrijedi.

U petu sobu do danas mi je zabranjen ulaz. Ne može se nikako doći u prostore pete sobe. Svakim novim filmom, na samom početku, mislim da imam šanse doći do nje, ali neke nebeske sile mi to još uvijek ne dopuštaju. Nije to slučaj samo sa mnom. Dakle, sada se film nalazi u trećoj sobi i prelazimo ovih dana u četvrtu.

TELEGRAM: Kakav prijem očekujete od srpske, a kakav od hrvatske publike?

ZAFRANOVIĆ: Neznalice koje po površini klize dok gledaju filmove nazvat će to kontroverznim. Bit će to kontroverzan prijem. Nikada nisam očekivao naklonost tzv. publike jer ja publiku ne poznajem, mada je sve što je u umjetnosti stvoreno, za publiku stvoreno.

Ali, šalu na stranu, ovaj film, kao i prethodni, u prvom je redu namijenjen publici iz mog zavičaja. Dakle, publici u Hrvatskoj, mada je tema općeljudska, odnosno neljudska. Govori se o zlu koje je u jednom periodu i ne tako davno razorilo civilizaciju Europe, a posebno je krvavo prošlo na teritoriju bivše Jugoslavije. O tome, ponešto, govori i ovaj film.

TELEGRAM: Scenarij je (su)potpisao Arsen Diklić. Zašto je toliko dugo čekao u ladici?

ZAFRANOVIĆ: Bila su to druga vremena, kraj 1980-ih i početak razbucavanja zajedničke države, agresije raznih nacionalizama i opasnosti od novih ratova na ovom teritoriju.

Scenarij je bio gotov pred sam rat i raspad Jugoslavije. Jednostavno, nije bilo moguće bilo gdje ovaj film napraviti. Završavao sam dokumentarni film Zalazak stoljeća (Testament) o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a povodom suđenja Andriji Artukoviću, ministru unutrašnjih poslova te tvorevine.

Zbog tog sam filma morao napustiti Jugoslaviju i završiti film tamo gdje sam i studirao, u Pragu. Prije nekoliko godina, ostao sam potresen jednom fotografijom petogodišnjeg ili šestogodišnjeg dječaka kojeg je more izbacilo iz potopljenog, izbjegličkog broda i koji je mrtav ležao na jednoj talijanskoj plaži.

Sišao sam u podrum svog praškog stana i našao scenarij Djeca Kozare Arsena Diklića. I to je scenarij o izbjeglicama i logorima iz Drugog svjetskog rata na teritoriju Hrvatske.

Naravno da je prošlo puno vremena od te prve verzije i da je trebalo proći taj scenarij sa svim iskustvima koja su se u međuvremenu i u ovih 30 godina izdogađala na području bivše Jugoslavije. Sa svojim sam suradnicima napisao nekoliko verzija ovog scenarija i sve prilagodio svojoj estetici i osobnom pogledu na određene povijesne činjenice.

Želio sam da to bude bez kompromisa i koliko je god moguće žešći udarac – da ta grozna slika našeg zla bude prezentirana današnjoj i budućoj publici.

TELEGRAM: Koja se simbolika krije u nazivu? Odnosi li se zlatni rez na presjek u umjetnosti, na samu strukturu filma?

ZAFRANOVIĆ: Bio sam član Kino kluba Split. Iz današnje perspektive, bio je to jedan od najjačih centara eksperimentalnog filma u ondašnjoj Europi. Naša deviza iz tog vremena bila je u dvije riječi: čisti film.

Da je u ondašnjoj Jugoslaviji postojao neki institut, odnosno laboratorij za istraživanje filmskog medija i njegovih mogućnosti, sasvim bih sigurno cijeli svoj životni vijek proveo u tom laboratoriju.

Ne bih radio ni dokumentarne ni igrane filmove, bavio bih se samo eksperimentima koji bi otvarali nove mogućnosti za primjenu izuzetnih osobnosti i neponovljivosti filmskog medija. Istraživao bih dva osnovna elementa od kojih se sastoji film, a to su vrijeme i prostor te bih dodao treću dimenziju koju bih nazvao energijom.

Od tada se bavim tom, takozvanom unutrašnjom konstrukcijom filma ili geometrijskom slikom jedne specijalne unutrašnje dramaturgije koju gledatelj ne vidi, ali osjeća zbog svoje unutrašnje simetričnosti i harmonije.

Tako sam došao i do Leonardovog zlatnog reza, savršene ljudske dimenzije koja predstavlja dva idealna geometrijska oblika: kružnicu i kvadrat. Pored svog sadržaja i tematske dramaturgije, naslov filma Zlatni rez 42 svojom unutrašnjom konstrukcijom pokušava doseći ta dva idealna geometrijska oblika.

TELEGRAM: Ovim filmom, kako ste rekli, tražite “ispriku u ime svoga naroda”. Citiram vas: “Ja skidam tu ustašku košulju sa sebe preko ovoga, ove konstrukcije. Ja nemam drugog alata. Ja nisam političar. Ja ih stalno na to podsjećam, gdje god mogu. Ali, jebiga. Nešto je tu zapelo, od 1945.”. Što je zapelo?

ZAFRANOVIĆ: Grozim se određene političke ocjene svakog umjetničkog djela. Ali, nažalost, politika je stalni pratilac naših filmova, pa autor koji je od nje napadnut u samoobrani izgovori pokoju političku ocjenu.

To što sam u jednom trenutku kazao, to bi politika trebala raditi, a ne da se bavi pogrešnom analizom mojih filmova sa svojim kritičarskim trabantima. Odatle je došla i ta moja izjava.

Taj sadržaj koji se vidi izvana u ovom našem filmu, sadržaj je logora Jasenovac u kojem se dogodio strašan zločin i koji spada u onu kategoriju događaja koji je za politiku poslije Drugog svjetskog rata bio jedna drastična i neugodna tema.

I ona se izbjegavala u gotovo cijeloj Europi, smatrajući da Europa mora na neki način iz toga izaći i započeti novu suradnju. U Jugoslaviji je to bila tabu – tema zbog parole “bratstvo i jedinstvo”. Jednostavno, bilo je vrlo teško otvarati temu zla u pojedinim narodima koji su bili u sastavu Jugoslavije.

U jednom sam trenutku, poslije susreta s tim logorom, već kao zreo autor, smatrao da bi film trebao biti u funkciji otkrivanja tog zla na način da se od toga očistimo. Ne samo zbog toga što nismo za to nimalo generacijski krivi, već i zato što se nije moglo šutjeti.

Nisam bio nikakav pisac niti glazbenik da bih preko tih medija izgovarao određene strahove, nego sam to mogao napraviti jedino filmom, zadržavajući sve svoje osobne forme kojima to prikazujem, nadajući se da sam na akademiji i u praksi naučio kako se pravi film za široku publiku.

izvor : *Intervju je objavljen u T magazinu