Koji je pravi put za proširenje EU? Brisel pred ozbiljnim testom kako bi novi blok zapravo funkcionisao
Kako se EU priprema za proširenje, ključna pitanja o reformama i geografskoj ravnoteži postaju sve važnija za budućnost Unije.
Proširenje EU u narednim mesecima ulazi u prelomnu fazu, dok se Crna Gora i Albanija približavaju članstvu, Ukrajina i Moldavija napreduju, a Brisel razmatra reforme potrebne za funkcionisanje veće i složenije Unije.
Prvi put od Bregzita, EU ima konkretnu priliku da se ponovo proširi. Međutim, dok se zemlje poput Crne Gore ubrzano približavaju članstvu, a druge u Evropi vide oslonac za svoju bezbednost, ambicija Brisela kada je reč o proširenju uskoro će biti stavljena na ozbiljan test.
Proširenje EU dobija zamah kakav se viđa jednom u generaciji, sa nekoliko “predvodnika” koji se približavaju cilju, dok Ukrajina i Moldavija prave prve odlučujuće korake ka izlasku iz ruske orbite, a Island razmatra mogućnost nastavka pristupnih pregovora.
Situacija godinama nije izgledala ovako obećavajuće. Zvaničnici EU ističu da je u poslednjih šest meseci zatvoreno više pregovaračkih poglavlja nego tokom prethodne decenije.
Brisel sve više koristi pristupanje EU kao instrument spoljne politike, za učvršćivanje svog uticaja u neposrednom susedstvu, širenje bezbednosnih garancija koje ograničavaju uticaj neprijateljskih sila i očuvanje stabilnosti u nestabilnom geopolitičkom okruženju.
Međutim, kako mogućnost proširenja Unije postaje sve konkretnija, institucije EU i države članice suočavaju se sa nizom političkih i strateških pitanja koja će doći u prvi plan ukoliko se naredni talas proširenja zaista dogodi.
Jedan od ključnih faktora o kojem će EU morati da vodi računa jeste geografska ravnoteža, posebno imajući u vidu veliko proširenje iz 2004. godine. Tada je Uniji pristupilo deset država centralne i istočne Evrope, zbog čega su mnoge zapadnoevropske prestonice imale utisak da se težište EU previše pomerilo ka istoku.
Aktuelni predvodnici, Crna Gora i Albanija, zbog svoje relativno male veličine ne bi značajnije promenili tu ravnotežu. Ipak, kako se približavaju cilju, otvara se složenije pitanje, kako postupati prema najvećoj zemlji Zapadnog Balkana, Srbiji, čiji je put ka EU i dalje tema podela među državama članicama.
Takozvani “Prijatelji Zapadnog Balkana” dovode u pitanje geopolitičke faktore koji oblikuju kandidaturu Beograda. Oni upozoravaju da se pristup zasnovan na zaslugama ne primenjuje jednako na sve zemlje kandidate.
Kako raste pritisak da se do kraja godine otvori još pregovaračkih klastera sa Ukrajinom i Moldavijom, pozivi da se očuva geografska ravnoteža biće sve glasniji. To bi moglo dovesti i do toga da napredak Ukrajine ka članstvu zavisi od napretka Srbije.
Island bi mogao da bude neočekivan, ali dobrodošao faktor u uspostavljanju nove ravnoteže u ekonomskom sastavu EU. Ova bogata nordijska zemlja do 29. avgusta održava referendum o tome da li treba obnoviti pristupne pregovore sa EU.
Ukrajina je, međutim, “slon u sobi”. U evropskim prestonicama svesni su da će neki oblik evropskog članstva ili bezbednosnih garancija morati da bude deo eventualnog mirovnog sporazuma sa Moskvom.
Uprkos relativno skromnoj ekonomiji, teritorija, broj stanovnika i vojni kapaciteti Ukrajine učinili bi je uticajnom članicom EU, naročito u oblastima odbrane i spoljne politike. To bi Brisel primoralo da se ozbiljnije suoči sa pitanjem kako bi proširena Unija zapravo funkcionisala.
Potreba za reformama
U svom govoru o stanju Unije, predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen najavila je revizije politika pre proširenja, svojevrsni plan za funkcionisanje EU sa 30 ili više članica.
Taj plan je potom godinama bio skrajnut, dok je kandidatura Ukrajine dodatno zakomplikovala pitanje, kako praktično tako i politički. Evropska komisija sada bi trebalo da ga objavi 30. septembra, dok izvršna vlast EU pokušava da ponovo preuzme inicijativu.
Kako je proširenje dospelo visoko na dnevni red Brisela, evropske vlade raspravljaju o tome kako upravljati narednim talasom zemalja kandidata. Među predlozima su jače demokratske garancije za nove članice, što je posledica iskustva Mađarske pod Viktorom Orbanom, ali i postepena integracija, čiji je cilj da kandidatima što ranije donese konkretne koristi članstva.
Još važnije, očekuje se da će Komisija predložiti reforme načina na koji sama EU funkcioniše, kako bi Brisel mogao efikasno da radi i nakon proširenja.
Sve su glasniji pozivi da se ukine zahtev za jednoglasnim odlučivanjem u oblastima poput spoljne politike. To je deo šireg nastojanja da EU bude odlučnija u svom delovanju prema spolja u složenom geopolitičkom okruženju, što je dodatno podstaknuto iskustvom sa Orbanom, koji je više puta blokirao donošenje odluka na nivou EU.
Ponovo bi mogla da se otvori i ideja o manjoj i fleksibilnijoj Evropskoj komisiji, koja bi se lakše fokusirala na nove prioritete. To bi podrazumevalo ukidanje principa prema kojem svaka država članica ima po jednog komesara, čemu se protive manje zemlje.
Skeptici smatraju da trenutak nije dobar za tako duboke reforme, jer se nekoliko ključnih država EU naredne godine suočava sa izborima. Među njima je i Francuska, gde mogućnost da kandidat krajnje desničarskog i evroskeptičnog Nacionalnog okupljanja osvoji predsednički mandat nikada nije delovala realnije.
Drugi, međutim, odgovaraju da u Evropi uvek postoji neka važna izborna trka i da reforme koje se predugo odlažu ne mogu zauvek da čekaju.
Neizvesnost ratifikacije
Proces proširenja EU oduvek je počivao na pretpostavci da su države članice spremne da prihvate nove članice u svoj klub.
Uobičajeno je da države EU svoje primedbe iznesu pre završetka pristupnih pregovora. Dugotrajni sporovi Severne Makedonije, najpre sa Grčkom zbog imena, a potom sa Bugarskom zbog prava manjina, među najpoznatijim su primerima.
Ipak, iako bi potpuno blokiranje pristupanja u fazi ratifikacije bilo presedan, takav scenario predstavlja stvaran rizik. Politički spektar u osnivačkim članicama poput Holandije i Francuske pomerio se udesno, zbog čega su birači generalno oprezniji kada je reč o proširenju.
Kako je za Euronews rekao šef Misije Crne Gore pri EU Petar Marković, jedan od glavnih razloga zbog kojih je njegova zemlja spremna da prihvati dodatne garancije u oblasti vladavine prava i sprečavanja demokratskog nazadovanja jeste upravo nastojanje da se olakša proces ratifikacije.
Francuska predstavlja najveću nepoznanicu. Pariz je 2005. godine uveo ustavnu izmenu prema kojoj svaki novi pristupni ugovor mora da bude potvrđen na nacionalnom referendumu ili odobren tropetinskom većinom na zajedničkoj sednici parlamenta.
Crna Gora će ponovo biti test slučaj. Njena ratifikacija mogla bi da bude povezana sa ratifikacijom pristupanja Albanije, u zavisnosti od brzine napretka Tirane, ili sa Islandom, u zavisnosti od ishoda tamošnjeg referenduma.
“Ako Crna Gora ne uspe, to bi, naravno, veoma ozbiljno poremetilo proces”, rekao je za Euronews Florijan Biber, koordinator Balkana u okviru Evropske savetodavne grupe za politiku u Evropi. On smatra da mora da postoji veoma jasan rezervni plan za suočavanje sa takvim scenarijem.
izvor : (EUpravo zato.rs)
