Madrid: grad u kojem su zidovi postali galerija !
Gradska scena spaja podzemnu kulturu grafita s velikim organiziranim festivalima, pretvarajući radničke i boemske četvrti u galerije na otvorenom.
Madrid je postao prepoznat širom svijeta kao sinonim za grad koji funkcionira kao muzej na otvorenome. Murali, grafiti i veliki festivali urbane umjetnosti posljednjih su desetljeća pretvorili Madrid u jednu od najzanimljivijih street art destinacija. Ono što ga izdvaja od brojnih europskih gradova nije nužno količina murala, nego način na koji je uspio pronaći ravnotežu između spontanosti i institucionalne podrške.
Madrid je grad u kojemu zidovi postaju murali
Najživlja street art scena razvila se u četvrtima Lavapiés i Malasaña. Ondje murali nisu tek dekoracija, nego dio svakodnevice. Prekrivaju fasade, željezne rolete i unutarnja dvorišta, a mnogi nastaju u sklopu festivala poput Pinta Malasaña ili projekta CALLE u četvrti Lavapiés. Upravo zbog toga istraživanje tih četvrti postalo je jednako važan dio kulturnog itinerera kao posjet svjetski poznatim muzejima.
Izložba Urban Art: From Its Origins to Banksy u Fundación Canal okuplja više od šezdeset radova pionira i suvremenih zvijezda urbanog stvaralaštva te prati razvoj street arta od prvih grafita na njujorškim vagonima podzemne željeznice sedamdesetih godina do trenutka kada se djela autora poput Banksyja prodaju na aukcijama za milijunske iznose.
Iako se postav sastoji od impresivnog popisa imena, njegova prava vrijednost leži u pitanju koje postavlja; Što se događa s umjetnošću nastalom na ulici kada završi unutar bijelih zidova galerije?
Od ilegalnih grafita do muzejske umjetnosti
Jean-Michel Basquiat spojio je energiju uličnih grafita s likovnim jezikom koji ga je doveo do statusa jedne od najvažnijih figura suvremene umjetnosti. Keith Haring svoje je jednostavne, gotovo dječje crteže pretvorio u univerzalni jezik kroz koji je govorio o AIDS-u, rasizmu i društvenoj jednakosti.
Francuski umjetnik Blek le Rat razvio je stencil tehniku koja će kasnije postati zaštitni znak Banksyja, dok je SEEN pokazao da vagoni podzemne željeznice mogu postati pokretne galerije.
Posebnu dimenziju postavu daju i španjolski umjetnici poput SUSO33, El Xupet Negrea i kolektiva PichiAvo, koji pokazuju kako se međunarodni pokret razvijao u lokalnom kontekstu.
Madrid preispituje način na koji gledamo umjetnost
No odnos između ulice i muzeja samo je jedna od tema kojima se Madrid bavi ovoga ljeta. Iako se na prvi pogled teme čine potpuno različitima, povezuje ih ista nit. Svaka od njih na svoj način propituje kako promatramo identitet, povijest i način na koji doživljavamo stvarnost.
Jedna od najiščekivanijih izložbi održava se u Muzeju Thyssen-Bornemisza, gdje poljska umjetnica Ewa Juszkiewicz reinterpretira klasične portrete žena iz 18. i 19. stoljeća. Na prvi pogled slike izgledaju poput radova starih umjetnika, no kada vam pogled zastane na licima portretiranih žena postaje jasno da nešto nije kako bi trebalo biti. Juszkiewicz umjesto očiju, nosa i usana postavlja cvjetne aranžmane, slojeve tkanine i slične neobične predmete.
Takvom intervencijom ne pokušava šokirati publiku, nego otvoriti pitanje kako je povijest umjetnosti stoljećima prikazivala žene. One su često bile predstavljene kao simboli ljepote, bogatstva ili društvenog statusa svojih obitelji, dok je njihov identitet ostajao u drugom planu.
Uklanjanjem lica umjetnica metaforički briše individualnost svojih modela i podsjeća koliko su žene kroz povijest često bile promatrane kao objekti, a ne kao osobe.
Umjetnost tišine u svijetu vizualne buke
Sasvim drugačiji ugođaj donosi retrospektiva danskog slikara Vilhelma Hammershøija, umjetnika kojeg mnogi nazivaju “majstorom tišine”. Njegovi interijeri gotovo su potpuno lišeni događaja. Zidovi su prazni, prostorije ispunjene prigušenim svjetlom, a usamljene figure najčešće su okrenute leđima promatraču.
U svijetu koji je neprestano preplavljen informacijama, ekranima i vizualnim podražajima, Hammershøijeve slike djeluju gotovo terapeutski. Njegove kompozicije pokazuju kako praznina može biti jednako snažna kao spektakl te kako tišina može postati sredstvo pripovijedanja. Upravo zato mnogi povjesničari umjetnosti smatraju da je svojim minimalističkim pristupom desetljećima pretekao estetiku koja će obilježiti suvremeni dizajn i fotografiju.
Upravo u tome leži najveća snaga madridske kulturne scene. Ona ne pokušava birati između klasike i suvremenosti, između muzeja i ulice ili između umjetnosti i tehnologije. Umjesto toga, sve ih povezuje u jedinstvenu priču o gradu koji neprestano preispituje što umjetnost danas može biti.
Možda upravo zato Madrid nije grad koji se obilazi od muzeja do muzeja, već se istražuje pješice. Od murala skrivenog u uskoj ulici Lavapiésa do galerije koja propituje budućnost umjetnosti.
izvor : BURO.hr
