Provozali smo se jednom od najljepših cesta na svijetu.

Postoje mjesta koja godinama gledate na fotografijama, u dokumentarcima i na naslovnicama turističkih magazina, a onda se jednog dana nađete usred njih. Upravo se to dogodilo nama tijekom prošlotjednog putovanja Toskanom. Bili smo smješteni u Sieni, gradu čije srednjovjekovne ulice i trgovi izgledaju kao kulisa nekog povijesnog filma, no jednog jutra odlučili smo krenuti dalje, prema jugu. Cilj nam je bila Pienza, jedan od najljepših gradića u Italiji, ali put između ta dva mjesta pokazao se jednako fascinantnim kao i samo odredište.

Čim smo napustili Sienu, krajolik se počeo mijenjati. Gradske zidine ostale su iza nas, a pred nama su se otvorili beskrajni valoviti brežuljci po kojima je Toskana postala poznata u cijelom svijetu. Nije trebalo dugo da shvatimo zašto se upravo ovdje snimaju reklame, filmovi i promotivne kampanje koje milijunima ljudi prodaju ideju savršenog talijanskog načina života.

Cesta se polako penje i spušta kroz krajolik koji izgleda gotovo nestvarno. Brežuljci se izmjenjuju poput valova na moru, samo što su umjesto vode prekriveni zelenim poljima, vinogradima, maslinicima i malim seoskim gospodarstvima.

U jednom trenutku cesta prolazi kroz područje poznato kao Crete Senesi. Riječ je o jednom od najneobičnijih krajolika u Italiji. Tlo je ovdje stoljećima oblikovala erozija pa su nastala golema valovita brda glatkih linija koja više podsjećaju na prizore s drugog planeta nego na tipičnu europsku prirodu. Boje se mijenjaju ovisno o godišnjem dobu. U proljeće prevladavaju nijanse zelene i žute, ljeti krajolik poprima zlatne tonove, dok jesen donosi spektar toplih smeđih i crvenkastih boja.

Najljepši dio putovanja doživjeli smo kada smo se približili području oko Asciana i Chiusure. Upravo se ondje nalazi „SP60 del Pecorile“, jedna od najpoznatijih panoramskih cesta u Italiji, koja prolazi kroz srce krajolika Crete Senesi. Čak i oni koji nikada nisu bili u Toskani gotovo sigurno su vidjeli njezine fotografije. Vijugava cesta prati prirodne obrise brežuljaka, a uz nju se uzdižu savršeno poredani redovi čempresa.

Na svakom zavoju poželjeli smo stati. I gotovo svi su stajali. Uz cestu smo mogli vidjeti automobile s registarskim oznakama iz cijelog svijeta, motocikliste koji usporavaju kako bi uživali u pogledu te fotografe koji strpljivo čekaju idealan kadar. Ljudi dolaze kako bi upili atmosferu i doživjeli prizore koje su godinama gledali na razglednicama.

Jedna od najpoznatijih točaka na cijeloj ruti svakako je Podere Baccoleno. Ovo povijesno imanje svjetski je poznata atrakcija, a do njega vodi elegantna cesta obrubljena visokim čempresima. Taj je prizor postao jedan od najprepoznatljivijih simbola Toskane, a kada ga ugledate uživo, vrlo brzo postane jasno zašto.

Dok smo nastavili prema jugu, krajolik se ponovno počeo mijenjati. Bilo je sve više vinograda i maslinika, a na horizontu su se pojavljivala srednjovjekovna sela smještena na vrhovima brežuljaka. Svako od njih izgledalo je kao da čuva neku staru priču. Kamene kuće, uske ulice i zvonici stvarali su prizore zbog kojih smo imali osjećaj da smo zakoračili nekoliko stoljeća unatrag.

Posebno nas je oduševilo koliko je cijela ruta autentična. Unatoč velikoj popularnosti među turistima, ondje nismo imali osjećaj pretjerane komercijalizacije. Umjesto velikih suvenirnica i turističkih atrakcija kakve biste očekivali uz ovu kultnu cestu, dominirali su priroda, vinogradi, poljoprivredna gospodarstva i obiteljske vinarije.

Kako smo se približavali Pienzi, pred nama su se počeli otvarati vidici prema dolini Val d’Orcia, jednom od najljepših krajolika u Europi koji se nalazi na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine. To je onaj dio Toskane koji se pojavljuje u brojnim filmovima. Iako smo ga vidjeli bezbroj puta na ekranu i fotografijama, stvarnost je bila impresivnija od svih očekivanja.

Pienza se naposljetku pojavila na vrhu brežuljka poput kulise iz renesansnog sna. Kamene zidine, elegantne palače i uske ulice označile su kraj jednog od najljepših cestovnih putovanja koje smo doživjeli. No ono što ćemo najviše pamtiti nije samo dolazak u grad, nego svaki kilometar puta koji je vodio do njega.