Od Banjaluke do Njujorka – muzičko putovanje Mine Šuković !
“Muzika ima moć da poveže ljude”, kaže flautistkinja Mina Šuković, ali u njenom slučaju povezala je i kontinente.Rođena Beograđanka, školovana u Banjaluci, danas drži koncerte u jednom od najznačajnijih svjetskih kulturnih centara, Njujorku.
Učenica profesorke Sonje Miletić sa banjalučke Akademije umjetnosti danas sarađuje sa dirigentkinjom Akiko Fujimoto, muzičkom direktorkom Mid‑Texas Symphony, i sa Masayuki Maki, ekspertom za baroknu muziku, dok istovremeno srpsko muzičko naslijeđe prenosi mlađim generacijama.
Vezu sa korijenima održava nastupajući u Sabornoj crkvi Svetog Save na Menhetnu, pomažući takođe starješini crkve, Živojinu Jakovljeviću, u radu srpske škole. Na Menhetnu planira i novi koncert, koji je zakazan za 13. decembar, a njegova posebnost ogleda se u činjenici da su neka od djela komponovana posebno za Minu.
O svom putu od Banjaluke do Velike Jabuke Mina Šuković govorila je za portal Banjaluka.net.
Rođeni ste u Beogradu, ali ste studirali u Banjaluci, gdje ste i diplomirali na Akademiji umjetnosti, ovdje ste takođe i nastupali. Kako pamtite banjalučke dane?
Banjaluka zauzima posebno mesto u mom srcu. Znanje koje sam stekla na Akademiji umjetnosti, u klasi prof. mr Sonje Miletić, postavilo je čvrste temelje za moj dalji umetnički put i profesionalni razvoj kao flautistkinje.
Brojni nastupi u Banskom dvoru, muzejima i galerijama bili su dragocena prilika da se oblikujem kao izvođač, da istražujem različite muzičke izraze i produbim svoje razumevanje interpretacije.
Imala sam čast i da radim kao profesor flaute u Muzičkoj školi “Vlado S. Milošević”, gde sam svoje znanje i ljubav prema muzici prenosila mlađim generacijama.
Banjaluku pamtim po toplini ljudi, divnim prijateljstvima koja i danas negujem i jedinstvenoj atmosferi grada okruženog prirodom. Nakon četiri godine života tamo, Banjaluka ostaje moj drugi dom.
S obzirom na to da sada živite i radite u Njujorku, imali ste priliku da ove godine sa ansamblom Alegría nastupate na humanitarnom koncertu za Sabornu crkvu Svetog Save na Menhetnu, gdje ste premijerno za američku publiku izveli dva djela istaknutog srpskog kompozitora Miloša Raičkovića – možete li nam reći nešto više o tom nastupu i o Raičkovićevim djelima?
Humanitarni koncert za obnovu Srpske pravoslavne crkve Svetog Save na Menhetnu bio je poseban događaj za sve nas. Ne samo da je predstavljao povratak muzike u novoobnovljeni crkveni dom nakon više od decenije, već je ujedno označio i početak nove koncertne sezone i oživljavanje kulturnog života pri našoj crkvi.
Pored dela Betovena, Vivaldija i Regera, sa koleginicom, violinistkinjom, izvela sam i dva dua kompozitora Miloša Raičkovića — „Tragovi u snegu“ i „Sad ili nikad“ — koja su tom prilikom doživela svoju američku premijeru.
Raičkovićeva muzika, po mom mišljenju izuzetno lepa i pitka za slušanje, odražava ono što sam kompozitor naziva „novim klasicizmom“ – spoj klasične forme, minimalizma i povremenih elelmenata srpske narodne melodike, koji zajedno stvaraju savremen i prepoznatljiv izraz.
Odaziv publike bio je izuzetno veliki, a reakcije su bile vrlo emotivne, što me je posebno obradovalo i potvrdilo koliko muzika ima moć da poveže ljude — bez obzira na jezik ili poreklo.
Tokom karijere sarađivali ste sa brojnim muzičarima i ansamblima. Da li postoji neka saradnja koja je na Vas ostavila poseban utisak?
Bilo je mnogo koncerata i saradnji koje su na mene ostavile snažan utisak, ali bih izdvojila dve saradnje koje su na poseban način obeležile moj umetnički put.
Saradnja sa dirigenticom Akiko Fujimoto, muzičkom direktorkom Mid-Texas simfonijskog orkestra, sa kojom sam izvela „Iberov Koncert za flautu i orkestar“ kao solistkinja sa Queens College orkestrom, ostavila je snažan utisak na mene.
Njen izrazit senzibilitet, preciznost i izuzetno poznavanje kompozicije i osećaj za strukturu dela odrazili su se u svakom segmentu koncerta. Imala je jasnu umetničku viziju i precizne ideje o zvuku i dramaturgiji svake celine, što je omogućilo da orkestar zvuči izuzetno ujednačeno i izražajno.
Pod njenom palicom orkestar je disao zajedno sa mnom – prateći svaku moju frazu, dajući mi istovremeno podršku i slobodu izraza.
Druga saradnja koja mi je posebno draga bila je sa ekspertom za baroknu muziku i barokne instrumente sa dirkama, Masayukijem Makijem, na koncertu „Café Zimmermann“ u Njujorku — projektu koji sam sama osmislila i realizovala.
Ideja koncerta bila je da se rekreira atmosfera čuvene Cimermanove kafane u Lajpcigu iz 18. veka, tada popularnog mesta okupljanja, muziciranja i ispijanja kafe, gde su Johan Sebastijan Bah, Teleman i mnogi drugi kompozitori izvodili svoja nova dela.
Maki je svojom muzikalnošću i dubokim razumevanjem baroknog stila obogatio svako izvođenje, doprinoseći da koncept oživi u punom sjaju. Na našem koncertu publika je mogla da uživa u raznovrsnim baroknim kompozicijama u različitim kamernim sastavima, uz autentične zvuke mlevenja kafe i ključanja vode, dok se u sali širio miris sveže pripremljene kafe.
Za mene je to bilo posebno iskustvo — intimna, topla atmosfera i istinsko uživanje, naročito jer sam imala priliku da nastupam uz različite barokne instrumente sa dirkama, poput čembala, fortepiana (rani oblik modernog klavira) i orgulja — što je retkost čak i u Njujorku.
Pored koncertnih aktivnosti, aktivno ste uključeni u srpsku zajednicu, gdje predajete muziku u srpskoj školi, vodite dječji hor i upoznajete djecu rođenu u Americi sa tradicionalnim srpskim pjesmama. Koliko Vam je važan taj zadatak, koji može da djeluje i kao vrsta misije očuvanja srpskog kulturnog naslijeđa kod novih generacija rođenih u dijaspori?
Vi ste potpuno u pravu. Smatram da je od velikog značaja da se srpska tradicija, nasleđe i muzika neguju svuda u svetu, a posebno u dijaspori, gde deca rođena u inostranstvu lako mogu da poprime druge kulturne uticaje i da se udalje od svojih korena. Zato mi je izuzetno važno da kroz rad u srpskoj školi pomognem da ta veza ostane živa.
Sada smo u drugoj godini postojanja škole, i deca zaista vole da dolaze – ne samo zbog druženja, već i zbog učenja srpskog jezika i ćiriličnog pisma, folklora, veronauke i muzike. Oni poznaju mnoge pesme iz narodne i duhovne tradicije, i kada vidim koliko rado pevaju i žele da uče, taj rad dobija dubok smisao.
Čitavu školu i koncept učenja srpske dece u Njujorku pokrenuo je otac Živojin Jakovljević, starešina Srpske pravoslavne crkve Sveti Sava. Trudim se da mu pomognem i nastavim veliki posao koji je započeo i koji sa velikom posvećenošću i dalje obavlja.
Da li planirate nove koncerte, snimanja ili možda saradnju sa savremenim kompozitorima?
Da, trenutno planiram nekoliko uzbudljivih projekata. Nedavno sam započela saradnju sa njujorškom organizacijom Composers Concordance, jednom od najstarijih i najuticajnijih institucija posvećenih savremenoj muzici. Moj najnoviji projekat je koncert “Eclectic Virtuosi: Mina Šuković”, koji će se održati 13. decembra 2025. godine na Menhetnu.
Koncert okuplja deset savremenih kompozitora iz sveta klasične, džez i eksperimentalne muzike, uključujući Gene Pritskera, Daniela Schnydera, Miloša Raičkovića, Peri Maurer, Dana Coopera, Alona Nechushtana i druge. Za ovu priliku komponovana su nova dela posebno za mene, a posebnost programa je u tome što će neki od kompozitora i sami nastupati sa mnom na svojim instrumentima – od flaute do električne gitare – stvarajući interaktivni dijalog između autora i izvođača.
Ovo iskustvo omogućava mi da istražujem nove muzičke izraze i uspostavim direktnu vezu sa savremenim kompozitorima, što je izuzetno inspirativno i motivišuće za dalji umetnički rad.
piše : Marina Majkić Miletić
izvor : banjaluka.net
