Nepouzdanost Trampove Amerike i globalne ambicije Kine: Limiti kineske moći !

Američki unilateralizam jasno pokazuje kolika je cijena prevelikog oslanjanja na SAD, i to Kini očigledno otvara priliku. Sve što treba da radi jeste da ukazuje na jednostavan kontrast: mi smo makar konzistentni. Ali kapacitet Pekinga da usmjerava kolektivnu akciju ostaje ograničen.

Nemojte pojavljivanje kineskog predsjednika Sija Đinpinga zajedno s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i sjevernokorejskim liderom Kim Džong Unom na paradi povodom obilježavanja Dana pobjede u Pekingu poistovjećivati s nekakvim novim svjetskim poretkom. Si nije u prilici da bilo šta predvodi. Ali svakako uočava da na globalnom nivou postoji liderski vakuum i povlači poteze čiji je cilj da takvo stanje iskoristi.

Prava priča ovdje nije vojna skalamerija koja se kotrljala Trgom Tjenanmen, već spisak gostiju na prethodno održanom skupu, samitu Šangajske organizacije za saradnju (SCO), najvećem od njenog osnivanja 2001. Suočeni s unilateralistički nastrojenom Bijelom kućom, čije se politike mijenjaju brzinom kojom se mijenja raspoloženje predsjednika Donalda Trampa, lideri više od dvadeset zemalja pristiglih u Tjencin – pretežno iz Azije i s Globalnog juga – imali su na umu istu stvar: zajedničku želju da, udaljavajući se od Sjedinjenih Država, uvećaju broj opcija koje im se nude.

Nepredvidljivost može biti od koristi jer neprijatelje drži u neizvjesnosti, a saveznike galvanizuje da učine više. Ali nepouzdanost ima suprotan efekat, pošto sve – pa i prijatelje – navodi da budu pripravni za svaku eventualnost.

U onome što nazivam „svijetom nulte tačke“ – gdje nijedna zemlja nije voljna ni sposobna da propisuje globalna pravila, i gdje se na SAD u sve većoj mjeri gleda ne samo kao na nepredvidive, nego i nepouzdane – vrijednost premije na mogućnost slobode izbora otišla je u nebo. Distinkcija između nepredvidljivosti i nepouzdanosti značajna je.

Nepredvidljivost može biti od koristi u taktičkom smislu jer neprijatelje drži u neizvjesnosti, a saveznike galvanizuje da učine više; NATO je danas jači nego što je bio kad je Tramp prvi put postao predsjednik, dijelom i zato što je njegova nepredvidljivost (zajedno s Putinovom invazijom na Ukrajinu) Evropljane natjerala da povećaju izdvajanja za odbranu, a još dvije zemlje navela da se priključe Alijansi. Ali nepouzdanost ima suprotan efekat, budući da sve – pa i prijatelje – navodi da budu pripravni za svaku eventualnost.

Tramp je nametnuo sveobuhvatne carine čiji se efekti osjećaju ne samo u trgovini nego i na planu tehnologije i bezbjednosti; povukao SAD iz niza međunarodnih ugovora; a čak i bliske saveznike pritiskao na pregovaranje o sklapanju usko definisanih, transakcionih sporazuma.

Na kratak rok, druge zemlje zauzimaju odbrambeni gard, dopuštajući Bijeloj kući da „pobijedi“ – tako što ne uvode recipročne mjere, ili obezbjeđuju poneko izuzeće od američkih carina – kako bi izbjegle dalju eskalaciju. Ali u isto vrijeme traže i alternative – nove trgovinske veze, finansijsku infrastrukturu i lance snabdijevanja – ne bi li smanjile dugoročnu izloženost efektima promjena u američkoj politici.

Kina sve to vidi i preporučuje se kao pouzdani partner posvećen multilateralizmu, dugoročnim sporazumima i politici „nemešanja“. U Tjencinu je ta poruka poprimila eksplicitnu formu: mi ćemo se držati dogovora postignutih s drugima, Amerika neće. Ta poruka pada na plodno tlo ne zato što ti drugi vjeruju da se Kina naprasno pretvorila u benevolentnog hegemona, već zato što je ona jedini akter te veličine i političke konzistentnosti na čije strategije se može računati u trenutnim okolnostima, kad su SAD postale nepouzdane.

Si je samit SCO iskoristio da zagovara multipolarnu, „suverenitet na prvom mjestu“ alternativu poretku predvođenom Zapadom i da kritikuje Trampove „unilateralne mjere prinude“, a svom setu brendiranih platformi dodao je novu Inicijativu za globalno upravljanje.

Zajedničko saopštenje sa samita odražava ključne tačke njegovog nastupa; članice SCO u tom dokumentu izražavaju saglasnost za stvaranje još jedne razvojne banke preko koje bi se transakcije, umjesto u dolarima, obavljale u njihovim nacionalnim valutama. I mada su te ambicije predvidljivo skromne, optika je bila moćna: čak i vlade koje inače ne prihvataju kinesku viziju svijeta i radije bi sarađivale s Amerikom sada razmatraju druge opcije za povećanje vlastite otpornosti.

Kineske globalne inicijative na planu bezbjednosti, razvoja i vještačke inteligencije sugerišu da je bolja u brendiranju nego u ostvarivanju konkretnih rezultata, a Šangajska organizacija za saradnju još ne nalazi pravi smisao svog postojanja.

Indija je tu najkonsekventniji primjer. Premijer Narendra Modi došao je u Kinu prvi put poslije sedam godina, a sa Sijem – i Putinom – u Tjencinu se sreo u trenutku kad su odnosi SAD i Indije obilježeni sve većim antagonizmom i nestabilnošću. Dok otopljavanje odnosa s Kinom neometano traje još od prošle jeseni, lična konfrontacija s Trampom, koji je Indiji uveo carine od 50 odsto, Modiju je dala snažan podsticaj da sve opcije drži otvorenim. Indija stavlja do znanja da ima i druge mogućnosti koje mogu da joj olakšaju suočavanje s američkim pritiskom.

Kina, naravno, neće zamijeniti SAD na mjestu primarnog strateškog, ekonomskog i tehnološkog partnera Indije. Indija i Kina ostaju strateški rivali u sporu oko zajedničke granice i suprotstavljenim interesima širom južne Azije – od Bangladeša, preko Tibeta, do Maldiva – a indijsko javno mnjenje na Kinu i dalje ne gleda blagonaklono.

Povrh toga, tesna bezbjednosna saradnja Kine i Pakistana, te produbljivanje indijskih veza s Japanom i Filipinima, nastavljaju da podstiču uzajamno nepovjerenje između Pekinga i Delhija. Prije nego što je doputovao u Kinu, Modi je posjetio Japan i nije prisustvovao Sijevoj vojnoj paradi.

Indija je jedina članica SCO koja je odbila da u zaključcima samita podrži kinesku Inicijativu „Pojas i put“, signalizirajući time da prioritet i dalje daje odnosima sa Zapadom. Koliko god bilo dobrodošlo sa stanovišta globalne stabilnosti, indijsko-kinesko otopljavanje ostaće ograničenog dometa i motivisano oportunizmom. Doći će do djelimičnog ekonomskog popuštanja i izvjesne deeskalacije duž granice, ali ne i do strateškog zaokreta.

Slično ovome, američka nepouzdanost SCO čini marginalno snažnijom, ali je neće pretvoriti u Kinom predvođeni ekvivalent NATO-a ili Grupe sedam. Iako je Kina demonstrirala izuzetnu sposobnost da okupi vrlo različite aktere, njen kapacitet da usmjerava kolektivnu akciju ostaje ograničen. Njene globalne inicijative na planu bezbjednosti, razvoja i vještačke inteligencije sugerišu da je bolja u brendiranju nego u ostvarivanju konkretnih rezultata.

SCO je prevazišla okvire svog inicijalnog mandata, ograničenog na borbu protiv terorizma i klimatskih promjena, ali još nije našla pravi smisao svog postojanja. To je i dalje nejasno definisan klub u kome će neusklađeni interesi njegovih članova – od indijsko-pakistanskog antagonizma do sumnjičavosti centralnoazijskih zemalja prema namjerama Moskve – nivo koordinacije i ubuduće zadržati na niskom nivou.

Kina na diplomatskom planu konzistentno ostvaruje slabiji uticaj od onog koji ima kao ekonomska sila. Kada je riječ o konfliktima koji se odvijaju dalje od njenog neposrednog okruženja, njena djela nastavljaju da kaskaju za retorikom. SCO će biti glasniji nego dosad, ali ne i relevantniji kad je riječ o najvažnijim bezbjednosnim pitanjima. Neće se skoro desiti da ima uticaja na ono što se dešava u Ukrajini ili Gazi.

Iz američke perspektive, rješenje je očigledno: SAD treba da ponovo postanu pouzdan partner. Dok se to ne desi, druge zemlje će nastaviti da tragaju za alternativama, a centar globalne ravnoteže će postepeno početi da se pomjera na istok.

Pa ipak, ovo mic po mic kreiranje nove globalne infrastrukture – uključujući tu i formiranje nove (mada izdašno finansirane) banke članica SCO koja će funkcionisati paralelno s Azijskom infrastrukturnom investicionom bankom i Novom razvojnom bankom članica grupe BRIKS, povećanje broja trgovinskih sporazuma koji predviđaju plaćanje u nacionalnim valutama, mehanizme za zaobilaženje sankcija, te viši nivo koordinacije između zemalja Globalnog juga – moglo bi da, kako vrijeme bude prolazilo, dobije na značaju.

U pitanju su mali koraci, ali bi diverzifikaciju od SAD vremenom mogli da učine lakšom, a povratak na prethodno stanje težim. Američki unilateralizam jasno pokazuje kolika je cijena prevelikog oslanjanja na SAD, i to Kini očigledno otvara priliku. Sve što treba da radi jeste da ukazuje na jednostavan kontrast: mi smo makar konzistentni. U svijetu nulte tačke, to je važnije od perfekcije.

Iz američke perspektive, rješenje je očigledno: SAD treba da ponovo postanu pouzdan partner. Treba se uzdržati od iznenadnih uvođenja carina saveznicima i povlačenja iz teškom mukom postignutih sporazuma, dosljednije se pridržavati preuzetih obaveza čije je trajanje duže od jednog medijskog ciklusa. Dok se to ne desi, druge zemlje će nastaviti da tragaju za alternativama, a centar globalne ravnoteže će postepeno početi da se pomjera na istok.

izvor : banjaluka.net