Zašto Holanđani rade najmanje na svijetu?
Dok se u većem dijelu svijeta 40-satna radna sedmica i dalje smatra normom, Holandija već decenijama živi u drugačijoj stvarnosti. S prosječnom radnom sedmicom od samo 32 sata, Holanđani imaju najkraće radno vrijeme u razvijenom svijetu, što otvara pitanje je li njihov model održiv i primjenjiv u drugim kulturama, piše Fortune.
Radnici u Holandiji u dobi od 20 do 64 godine 2024. su u prosjeku radili 32,1 sat sedmično, pokazuju podaci Eurostata. Zemlja ima najkraći prosječnu radnu sedmicu u Evropi, a slijede je Austrija, Njemačka i Danska, sve s prosjekom od oko 34 sata.
Kako je nastao ‘raj za skraćeno radno vrijeme’
Priča o holandskom radnom čudu započela je 1980-ih godina, kada se zemlja suočavala s visokom stopom nezaposlenosti. Glavni razlog zbog kojeg su Holanđani tiho prešli na četverodnevnu radnu sedmicu su – žene. Njihov ulazak na tržište rada promijenio je sve.
Kao i u mnogim drugim zemljama, i u Holandiji je radni model dugo bio usmjeren na muškarce kao glavne hranitelje obitelji. Sedmice su bile duže, slični američkoj normi od 40 sati. Ali od 1980-ih žene su počele ulaziti u radnu snagu kroz skraćeno radno vrijeme.
Tokom sljedećih decenija, to je promijenilo strukturu porodičnih prihoda i porezne zakone. Holandija je usvojila model „jedan i po prihoda“, gdje jedan roditelj radi puno radno vrijeme, a drugi skraćeno. Sistem je potpomognut poreznim olakšicama i beneficijama, pa je s vremenom postao norma i za žene i za muškarce. Čak su i očevi koristili priliku da ranije izlaze s posla kako bi se brinuli o djeci ili prakticiraju ‘papadag’ (tatin dan), dan u sedmici koji očevi koriste kako bi proveli vrijeme s djecom
Kultura koja cijeni slobodno vrijeme
Ovaj zakonodavni okvir oblikovao je kulturu u kojoj se ravnoteža između poslovnog i privatnog života iznimno cijeni. Danas gotovo 75% zaposlenih žena radi na nepuno radno vrijeme. Rezultat je niska stopa nezaposlenosti i visoka produktivnost po odrađenom satu, ali model ima i svoju tamniju stranu.
Danas ovaj model ne pomaže samo zaposlenim roditeljima u usklađivanju posla i brige o djeci – nego i održava ljude u radnoj snazi, dok se druge zemlje bore s visokom nezaposlenošću.
Godine 1991., kada je sve više žena u Holandiji radilo skraćeno, stopa nezaposlenosti bila je 7,3 odsto, pokazuju podaci Svjetske banke. Samo deset godina kasnije pala je na 2,1 odsto. Uprkos oscilacijama, nezaposlenost se od 2018. drži stabilno nisko i trenutno iznosi samo 3,6 odsto. Zahvaljujući fleksibilnijim modelima rada, više ljudi može ostati zaposleno dok paralelno brine o privatnim obavezama.
Druga strana medalje
Kritičari upozoravaju da je masovno korištenje skraćenog radnog vremena, posebno među ženama, dovelo do značajnog rodnog jaza u platama i penzijama. Žene rjeđe napreduju na vodeće pozicije, a njihova ekonomska neovisnost je smanjena. Osim toga, zemlja se danas suočava s ozbiljnim manjkom radne snage u ključnim sektorima poput zdravstva i obrazovanja, što je direktna posljedica kulture skraćenog rada.
Je li holandski pristup rješenje za sve?
Pitanje je može li se ovakav model primijeniti u zemljama s drugačijom radnom etikom, poput Sjedinjenih Američkih Država, gdje dominira kultura ‘prezaposlenosti’. Dok stručnjaci poput profesorice Juliet Schor sa Univerziteta u Bostonu tvrde da bi kraća radna sedmica mogla povećati dobrobit i produktivnost američkih radnika, kulturološke i zakonske prepreke su ogromne. Za razliku od Holandije, američki radnici nemaju zakonsku zaštitu pri zahtjevu za smanjenjem radnih sati. Holandska se vlada, ironično, danas trudi potaknuti građane da rade više kako bi popunila praznine na tržištu rada, pokazujući da ni njihov ‘raj’ nije bez problema.
