Aleksandar Žmirić, akademski slikar: Slika treba da se doživi, a ne tumači !
Aleksandar Žmirić, mladi akademski slikar iz Gradiške, pripada generaciji umjetnika koja jasno pokazuje i dokazuje da se radom, talentom i znanjem može izboriti mjesto na domaćoj umjetničkoj sceni. “Jednostavno sam uložio sve u slikarstvo”, kaže Žmirić za portal Banjaluka.net.
Nakon brojnih učešća na grupnim izložbama i nagrada koje su obilježile njegove studentske dane, Žmirić se ovog ljeta domaćoj publici predstavlja samostalnom izložbom „Uroboros“ u prostoru Kulturnog centra Banski dvor. Ova izložba predstavlja i krunu njegovog master rada na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, ali i logičan nastavak dosadašnjeg stvaralačkog puta. Prethodno, imao je i samostalne izložbe: “Opija” u Zavičajnom muzeju u Gradišci (2023) i “Opija 2” u Centru za kulturu i obrazovanje u Laktašima (2024).
Sa Aleksandrom smo razgovarali o tome kako su nastajala djela u okviru ciklusa „Uroboros“, šta ga vodi u procesu slikanja, šta je njegova primarna okupacija u slikarstvu i kako doživljava savremenu umjetničku scenu.
“Uroboros” je dio Vašeg master rada na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, ali djela nastala tokom protekle dvije godine ovom prilikom gledamo kao samostalnu izložbu u KC Banski dvor. Kako biste opisali proces nastanka ciklusa “Uroboros”? Šta Vas je najviše okupiralo tokom rada na ovim djelima?
Primarna okupacija su kompozicije i forme nastale koristeći ljudska tijela kao gradivni element. Ljude sam posmatrao kao materijal, lišeni su bilo kakve ličnosti, značenja, simbolike, te su njihove morfološke osobine jedino što sam uzimao u obzir. Proces dizajniranja tih formi je raznolik, nekad u ekspresivnom, apstraktnom crtežu tražim obrise figura koje dalje razvijam, a nekad mi se te forme same jave u mislima, pa je u tom slučaju vrlo lako pretočiti ideju u materiju. U ovoj seriji su prikazane samo od neke od kompozicija koje sam stvarao.
Koliko je simbolika uroborosa uticala na sam slikarski proces, a koliko je bila naknadno pridružena kao konceptualni okvir u kojem ćete izložiti radove?
Uroboros je primarno naziv pisanog dijela master rada. Srž rada je da se djela trebaju prvenstveno doživljavati, a ne tumačiti, te se tu uroboros prikazuje kao cikličnost u koju upadamo kad se trudimo opisati djelo kao funkciju u konceptu, podređujući ga istom. Tad se jedan znak tumači drugim, i tako ukrug, udaljavajući se od suštine.
Može li se “Uroboros” tumačiti kao lični, unutrašnji ciklus?
Introspekcije i unutrašnji ciklusi su uvijek prisutni, ali nije to što me je vodilo pri stvaranju serije slika, to su bile slike same po sebi. Prizori koje slikam su ono što je bitno, oni su kroz skice nastali prije svega. Forme na slikama su dizajnirane prvenstveno s vizuelnom draži koju pružaju u vidu, svako dalje tumačenje je na odgovornost posmatrača.
Na Vašim slikama dominira tamani kolorit i mistična atmosfera. Koliko je estetika tame svjesni izbor, a koliko intuitivni izraz?
To je stvar rukopisa, lične estetike. Podložna je transformacijama i razvijanju, te ne mogu sa sigurnošću tvrditi da će biti prisutna u idućim serijama, međutim, trenutno mi odgovara, prirodna mi je. Dođe mi poput boje glasa, u ovom momentu je jednostavno dio mene, te nemam neke moći nad tim kako će se ispoljiti na slici.
Kakav je osjećaj predstaviti dio master rada u važnom prostoru kao što je Banski dvor? Koji put jedan mlad umjetnik mora preći da ima samostalnu izložbu?
Lično nisam nikad osjetio neke poteškoće, niti “put” koji sam morao preći do samostalnih izložbi, jednostavno sam uložio sve u slikarstvo, te je jedino što primjećujem i čega se sjećam vezano neposredno za slikanje i sliku. Tokom osnovnih studija sam dobijao nagrade u vidu samostalnih izložbi, te je sve nekako prirodno teklo.
Izložba u Banskom dvoru je prva za koju sam lično aplicirao, te je u tom pogledu bilo neizvjesnosti do momenta objave rezultata. Uzevši sve to u obzir, osjećam veliku zahvalnost spletu okolnosti i ličnom trudu koji sam uložio, koji su me zajedno doveli ovdje i pružili priliku da mi slikarstvo bude ono o čemu većinom vremena razmišljam.
Kako biste opisli umjetničku scenu u Srpskoj i u BiH? Gdje ima najviše prostora za razvijanje? Jedno vrijeme su umjetničke kolonije bile stjecišta slikara različitih senzibilteta odakle bismo dobijali isto tako radove različitog stila, kvaliteta, tema…
Da budem iskren, nisam ljubitelj kolonija, jer volim slikati u intimnoj atmosferi, sam u svom ateljeu, imajući svoj mir. Što se tiče umjetničke scene i prostora za razvoj, nisam kompetentan da komentarišem stanje, moje je da slikam, a organizacijom i kritikom iste bi trebalo neko stručniji od mene da se bavi.
Marina Majkić Miletić
izvor : banjaluka.net.
