Kad posao postane prijetnja zdravlju: Priča žene koja je pretvorila burnout u poziv !

“Prije samog burnouta znala sam raditi jako puno – nekad i po 10 sati dnevno, sedam dana u tjednu. Godinu prije burnouta imala sam oko 80% radnih vikenda”, ispričala je za portal Banjaluka.net Izabela Laura, uspješna preduzetnica iz Zadra, koja se prije nekoliko godina suočila s iscrpljujućim iskustvom burnouta.

“Zanemarivala sam to jer nisam znala da može drugačije – da smije i da mora biti  drugačije. Sve je bilo: ‘Guraj dalje i izdrži’. Barem dva puta tjedno sam imala  ‘raspad sistema‘ u kojem sam redovito plakala, očajna, jer nisam znala što mi se događa.”

Burnout, ili sindrom sagorijevanja na poslu, psiholozi opisuju kao stanje duboke mentalne i fizičke iscrpljenosti uzrokovane profesionalnim pritiscima i preopterećenjem. Umor koji ne prolazi, pad imuniteta, migrene, poremećaji spavanja, promjene u apetitu, gubitak motivacije i entuzijazma, osjećaj neuspjeha i bespomoćnosti, pa čak i potreba za povlačenjem iz društva – samo su neki od simptoma koji ukazuju da tijelo i um šalju ozbiljna upozorenja.

Mnogi će se prepoznati, često zanemarujući poruke organizma, misleći da je u pitanju samo trenutni stres. Međutim, upravo tada je najvažnije zastati i poslušati sebe.

O temi burnouta Izabela Laura govorila je i u Banjaluci, kao predavač na konferenciji “Sagorijevanje na radnom mjestu”, koju je, povodom Svjetskog dana sigurnosti i zdravlja na radu, organizovao Sindikat uprave Republike Srpske. Svoje snažno i lično iskustvo ovom prilikom dijeli i sa čitaocima našeg portala – otvoreno, iskreno i s ciljem da pomogne drugima da prepoznaju prve znakove sagorijevanja i na vrijeme potraže podršku.

Šta je zapravo burnout? Kako se razlikuje od običnog umora ili stresa?

Na temelju osobnog iskustva, rekla bih da je burnout ono stanje potpune iscrpljenosti u kojem osjećamo da nemamo više što dati.

Stres je nešto s čime se susrećemo svi i on nije uvijek loš.  Pa određene vrste tjelovježbe predstavljaju (dobar) stres za naše tijelo. Naše tijelo je poprilično fantastičan organizam i dobro je opremljeno za nošenje s kratkotrajnim stresnim situacijama.

Problem nastaje, kako to dobro opisuju i Amelia i Emily Nagoski u knjizi “Kako izaći iz začaranog kruga stresa” kada smo u tom stresu predugo. Kada ne završavamo cikluse stresnog odgovora već idemo iz jednog stresnog ciklusa u drugi.

A nekada je dovoljno jako malo da si damo taj prijeko potreban odmak, odmor, pauzu – odnosno, jezikom tijela pokažemo si da smo opet na sigurnom. To može biti tjelesna aktivnost (uvijek moj izbor), ugodno druženje s prijateljima, smijeh, plesanje na par omiljenih pjesama…

Mi danas možda u civiliziranom svijetu nemamo lavove koji nas gone i žele pojesti, ali imamo hrpu drugih “lavića” koje doživljavamo kao opasnost. Radni zahtjevi, financijski pritisci, mejlovi, granice koje nismo postavili ili smo okruženi ljudima koji ih prelaze, razna očekivanja i pritisci okoline ili naši vlastiti koje dopuštamo da se rasplamsaju…

Puno je tu faktora koji utječu na to što će netko percipirati kao stresnu situaciju te kako će na nju reagirati. Zato je o ovakvim pitanjima najbolje razgovarati sa stručnjakom, psihologom, psihoterapeutom ili pak psihijatrom.

Koji su prvi simptomi burnouta, ono na šta odmah treba da odreagujemo, a zanemarujemo?

Moji prvi simptomi koji su mi dali naslutiti da nešto nije u redu, a koje sam skoro pa šest mjeseci zanemarivala jesu sporost i smanjeni kapacitet. Sve sam sporije obavljala svoje radne zadatke, a glava kao da mi nije bila dovoljno bistra. S druge strane, moji kapaciteti za rad su se jako smanjili. Prije samog burnouta znala sam raditi jako puno – puno previše, nekad i po 10 sati dnevno, sedam dana u tjednu. Godinu prije burnouta imala sam oko 80% radnih vikenda.

No zanemarivala sam to jer nisam znala da se drugačije može, smije i u konačnici treba. Bilo je – guraj dalje i izdrži (zato je JAKO važno s kime ste okruženi jer to nekad može značiti svu razliku svijeta).  No, naravno, niti tijelo niti glava nisu mogli pratiti taj tempo te su počele intenzivne migrenske glavobolje, svaki put kada bih prešla tu neku mjeru rada koja je vrlo skoro postala tek nekoliko sati dnevno.

Tko je i jednom imao migrenu, zna da je ona u potpunosti paralizirajuća i da vas onemogućuje da radite išta, jedva i postojite.

Tu su bila grčenja raznih mišića dok bih radila za računalom, jedan grč u želucu i cjelokupni osjećaj u glavi i tijelu kao da je svaki dan i svaki sat mog rada jedan neugodna, nelagodna situacija u kojoj je moje tijelo ugroženo i samo čekam da sve to završi.

Generalni gubitak smisla u to što sam radila i nedostatak motivacije za rad, osim one isključivo egzistencijalne.

Bila sam toliko iscrpljena da nakon svojih par sati rada dnevno nisam imala energije ni volje otići na kavu s prijateljima, što me je jako pogađalo jer sam izrazito društvena osoba koju boravak među ljudima puni (s druge strane, kada upravo taj izostanak društvene anksioznosti bio mi je jedan od prvih znakova da izlazim iz burnouta).

Barem dva puta tjedno sam imala „raspad sistema“ u kojem sam redovito plakala, očajna, jer nisam znala što mi se događa, zašto ne mogu raditi koliko želim, trebam i što da uopće radim. I moj je identitet kao i osjećaj vlastite vrijednosti jako bio vezan uz to što radim i privređujem li dovoljno za svoje potrebe.

Doktorica, specijalizantica psihijatrije i psihoterapeutkinja Lea Murn, tijekom našeg razgovora na konferenciji o burnoutu isticala je upravo taj segment. Koliko danas vežemo svoj osjećaj vrijednosti s time što, koliko i kako radimo.

Moj je dugi proces oporavka započeo kada sam pročitala knjigu Aljoše Bagole Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke.

Osjetila sam jedan čudan mir kada sam se prepoznala u njegovoj priči jer sam shvatila da sam i ja burnoutu.

Problem s prepoznavanjem burnouta je to što se taj sindrom sastoji od niza raznolikih simptoma koje nije uvijek lako povezati.

No u zadnje vrijeme se o njemu sve više govori, pogotovo nakon Covid pandemije kada je generalno pitanje mentalno zdravlja postalo sve izraženije.

Smatram da je i moja konferencija barem malo doprinijela otvaranju dijaloga o burnoutu koji zaista ima iskren cilj, a to je prije svega – prevencija.

U kojim profesijama je najzastupljeniji?

Pojam burnout pojavio se 70-e godine prošlog stoljeća i to upravo u kontekstu  iscrpljenosti u pomagačkim profesijama (doktori, medicinske sestre). Doktorica Murn te njena kolegica Petra Linarić Sertić pokrenule su u Hrvatskoj nedavno i projekt Sentinel Uma usmjeren upravo na mentalno zdravlje liječnika i drugog zdravstvenog osoblja te prevenciju burnouta u toj  profesiji, potaknute strašnim posljedicama narušenog mentalnog zdravlja među kojima je i suicid liječnika.

Da li burnout pogađa samo zaposlene, ili i studenti, sportisti, roditelji, umjetnici… mogu biti pogođeni?

Jedna naša predavačica na konferenciji, trenerica pozitivne psihologije i coach Ivana Štulić rekla je da nije doživjela burnout u poslovnom smislu, ali kao majka je.

Kolegice iz Sentinela Uma često u svojim videima ugošćuju i studente medicine koji govori o izazovima s kojima se nose u nekada nezdravom okruženju na medicinskim studijima.

Ne morate biti poduzetnik niti čak ni zaposlen da biste pregorjeli.

Ako se iscrpljujemo bez mjere i ne vodimo računa o sebi, ne punimo svoje baterije već samo dajemo, ne možemo očekivati lijep ishod.

S druge strane, pitanje i koliko smo „opremljeni“, naučeni da se nosimo sa raznim izazovima i stresnim situacijama, znamo li uopće osluškivati sebe i dati si ono što nam zapravo treba?

Moje je mišljenje da je tu jedan od ključnih dijelova prevencije te u tom pogledu možemo napraviti puno.

Kao pojedinci, kao organizacije, kao društvo, kao zajednice i kao država.

Zašto se o burnout-u često ćuti ili se normalizuje kao „dio života“?

Čini mi se da je pojam burnout ušao u svakodnevni govor i da se ponekad koristi dosta olako. Onaj tko je na svojoj koži osjetio burnout u nekom jačem obliku sigurno ga neće normalizirati jer to je sve samo ne jedna normalna situacija.

Mi na Balkanu smo naučeni, mnogi od nas barem, na famoznu riječ „izdrži“. Trpi, šuti, guraj dalje – dok se nešto stvarno veliko (vidljivo, opipljivo) ne dogodi.

No trebamo li se zaista jako razboljeti da bismo stali na loptu i priznali da nešto ne štima, da ne možemo dalje istim putem, istim tempom?

Ljudi moji, vrijeme u kojem živimo je surovo. I nije lako. I u redu je da ti je u nekom trenu nečega previše. I da tražiš način kako da si olakšaš na zdrav i dobar način.

Jednom kad čuješ da to netko izgovara odmah ti postaje lakše, meni barem je. Zato je jako važno o burnoutu i svemu što do njega dovodi otvoreno razgovarati, čak i kad su to ranjiva mjesta.

Okej je biti ranjiv. Čak i na Balkanu i ako si muško i ako si žensko. Ranjivost je dio ljudskosti. A ljudi smo, zar ne?

Koliko je važno da se o tome govori u javnosti i na radnim mjestima?

Izrazito je važno otvoreno i bez rukavica govoriti o burnoutu. Smatram da su nam s jedne strane potrebne iskrene i stvarne priče ljudi koji su to prošli kako bismo se možda u nekim situacijama lakše prepoznali, ali i sami otvorili i ohrabrili govoriti o tome.

S druge strane, trebaju nam stručnjaci koji se burnoutom bave da nam pomognu u širenju primjenjivog znanja i alata koji nam mogu pomoći u prevenciji i liječenju.

Treće, smatram da bismo trebali preispitati sustav rada, počevši od organizacija (tvrtki) pa potom zakonskih okvira. Što ima smisla, a što nema u 2025-oj i godinama koje dolaze?

Koji načini i obrasci rada više nemaju smisla, kako možemo raditi efikasnije i zdravije?

Šta biste poručili nekome ko se trenutno osjeća iscrpljeno, izgubljeno i na ivici burnout-a?

Potražite stručnu pomoć, bez srama, bez krivnje. Čak i ako ih osjećate, smanjit će se s vremenom.

Obratite se psihologu, psihoterapeutu, možda čak i vašem liječniku. S jedne strane treba vam podrška da trenutnu, akutnu situaciju i simptome primirite da se situacija ne pogoršava, a s druge valja otkriti i uzroke zbog kojih se sagorijevanje dogodilo.

Ne zaslužujete se tako osjećati i tako patiti -nije sramota tražiti pomoć i nije luksuz pomoći svom tijelu i glavi da se oporave, izliječe, ojačaju, kao što biste otišli da imate slomljenu ruku.

Budite blagi prema sebi – to je nešto što bih voljela da sam i ja bila.

Razgovarajte sa svojim partnerom, bliskim prijateljem – možda neće moći razumjeti sasvim što se događa, ali važno je imati podršku ljudi koji su nam bliski i na koje se možemo osloniti.

U redu je ne biti u redu neko vrijeme. Bitno je napraviti nešto da si pomognemo.

Nikada ne idite protiv sebe, bez obzira na sve oko vas.

Da li se ti osjećaji i simptomi vraćaju povremeno, kako danas uklapate poslovne obaveze i vrijeme relaksacije? Šta ste naučili?

Moja „borba“ s burnoutom, odnosno oporavak još traje.

Ono što se promijenilo u odnosu na prije jest to što:

• Redovno uzimam odmor, na dnevnoj, tjednoj, godišnjoj razini.
• Osluškujem sebe i trudim se dati si što mi treba unatoč osjećaju krivnje koji ponekad još osjećam (dobre vijesti su te da se taj osjećaj smanjuje s vremenom)
• Bolje postavljam granice u poslovnoj, ali i u privatnoj sferi – nije uvijek lako, ali je nužno ako ja želim biti dobro
• Aktivno radim na mijenjaju uvjerenja koja mi štete i uvođenju onih koje mi koristi
• Više delegiram i više si opraštam kada nešto ne napravim savršeno ili ne uspijem u nekom naumu

Nema idealnog trenutka za napraviti neki rez, nema savršenog prvog koraka i nema prečaca ni u čemu, pa tako ni u tome da vam bude bolje kada valja mijenjati korjenite stvari.

Ono što vrijedi jest naša ustrajnost u naumu koji imamo, čak i kada nije lako. Jer promjena to nikada nije.

Linkovi:  https://www.radipametnije.eu/, https://www.izabelalaura.eu/

izvor : Marina Majkić Miletić