Nebojša Cile Ilić o drami, otuđenosti i potrazi za smislom: Kuća nam je naš bližnji !
U Narodnom pozorištu Republike Srpske 28. aprila biće izvedena premijera predstave „Kuća“, po tekstu Nebojše Ilića. Poznati srpski glumac, pisac i autor dramskog komada „Kuća“, Nebojša Cile Ilić, donosi snažnu priču o identitetu, otuđenju i potrazi za pripadanjem – univerzalnim temama koje odzvanjaju bez obzira na vrijeme i prostor.
Na scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske, ovaj komad postavlja Nikola Kolja Pejaković, koji je uradio i adaptaciju teksta.
Uloge su povjerene: Željku Stjepanoviću, Vladimiru Đorđeviću, Anđeli Rakočević i Velimiru Blaniću.
U razgovoru za portal Banjaluka.net, Ilić otkriva emotivnu i duhovnu simboliku dramskog teksta „Kuća“, govori o snazi preobražaja i hrabrosti da skinemo maske, ali i o tome šta zaista znači biti „kod kuće“.
Pitanje raseljavanja jedna je od ključnih tema dramskog teksta koji ste napisali. To nije samo pitanje onih koji su napustili zemlju, već ukazuje i na to da možemo biti otuđeni i udaljeni od najbližih čak i kada živimo jedni pored drugih. Da li je ta otuđenost odlika savremenog doba, ili je to nešto što generacijama nosimo sa sobom, ne znajući kako da oprostimo bližnjima?
ILIĆ: Kao što možemo biti udaljeni od najbližih, čak i kada živimo zajedno, tako je i obrnuto moguće – biti jako udaljen od bližnjih, čak ne ni kilometrima, nego dimenzijama, a biti zajedno!!! Na to poziva moj komad. Na to, da čak ni smrt nije razlog da ne budemo zajedno! Odgovaram na ova pitanja na Veliki Utorak, pa su možda i zbog toga ovi odgovori ovakvi… nadam se ne mnogo pretenciozni…
Moćna je uloga Ćerke u ovom komadu, kroz nju se daje bespoštedna i tačna kritiku društva, vremena, prilika…U komadu, njoj je data prilika da doživi preobražaj, da se „raspadne“, kako ona kaže. Ima li čovjek u stvarnosti danas prilike da doživi katarzu?
ILIĆ: Ima prilike! Pitanje je da li ima hrabrosti… ? „Raspadanje“ je i novo „sastavljanje“. „Preumljenje“ je bolja reč… Svi smo stalno pozvani da se „raspadamo“, odnosno da skidamo sa sebe masku, laž, i obzire koji nas udaljavaju od Istine!
U produkciji Narodnog pozorišta Republike Srpske reditelj Nikola Pejković postavlja ovo dramsko djelo. Pejaković je uradio i adaptaciju teksta. Kako gledate na njegov pristup temama koje smo pomenuli?
ILIĆ: Nikolu Pejakovića poznajem dugo, i znam da o tim, ja bih rekao najvažnijim pitanjima, mislimo, i osećamo isto. U tom smislu sam bezbrižan, jer sam siguran da neće „izneveriti“ moju ideju, već da će joj doprineti, i obogatiti je svojom ličnošću, što je u pozorištu uvek poželjno!
Igrate ovu predstavu i u inostranstvu, koja su najčešća zapažanja i utisci publike koja je svoju kuću sagradila „tamo negdje“?
ILIĆ: U „inostranstvu“ je posebno dirljivo, naravno… ali i u Beogradu… ma svuda… Svako ima nekog ko je otišao negde, ili se i sam oseća kao stranac, u svom gradu, u ovom ludom vremenu, koje toliko brzo prolazi, da nas sve pretiče!
Čovjek ste vjere, i iz tog ugla, gdje nam je kuća i kako do nje doći?
ILIĆ: Uvek volim da ponovim reči našeg nekadašnjeg kolege, a sadašnjeg Episkopa Ilariona Lupulovića, koji je me je kad je pročitao tekst podsetio na onaj narodni pozdrav – „Gde si Kućo!“. Time mi je dao odgovor na to pitanje koje sam i sam postavljao – Dakle, Kuća nam je naš bližnji!
Marina Majkić Miletić
