LUTAK PINOKIO – kad bajka postane život
Dijana Blanuša je završila srednju elektrotehničku školu, a zatim diplomirala na Elektrotehničkom fakultetu u Banjaluci i trenutno radi u M:tel-u kao glavni inženjer u informacionim tehnologijama. Ipak, tu ne prestaju sve njene sposobnosti i vještine, jer je osim sklonosti ka nauci otkrila da ima dara i za neke još kreativnije poslove. – Ja sam i samostalni preduzetnik. Vlasnik sam malog preduzeća Lutak Pinokio za restauraciju starog namještaja. Po prirodi mogu reći skromna i kreativna, prilično uporna. Oni koji me poznaju rekli bi da imam čarobne ruke, umjetničku dušu i oko inženjera, kaže Dijana.
Ljubav prema ovom poslu je nastala prije četiri godine kada je prvo počela da se bavi dekupažom, a onda je ubrzo nastavila da se bavi i restauracijom starog namještaja, popravkama ali i ukrašavanjem. – Kao dijete sam sa ocem voljela da učestvujem u raznim popravkama uređaja, namještaja. Tako sam naučila da rukujem alatom. Takođe je moj stric imao pilanu te se bavio izradom predmeta od drveta i bio je veoma inovativan i kreativan. Ljubav prema drvetu i kreativnost je porodična crta, otkriva Dijana.
A što se tiče edukacije učestvovala je na radionicama Hobby Art centra Bubamara gdje je kaže naučila dosta tehnika koje su osim za dekupaž primjenljive i za restauraciju. – Bila sam učesnik radionice za rad sa chalk paint bojama poznate umjetnice Annie Sloan, dodaje naša sagovornica.
Sam posao je veoma interesantan ali i zahtjevan, kaže Dijana i prepričava one lakše ali i teže korake. – Svaki komad namještaja je izazov te u slučaju nedomica potražim rješenja i na internetu ali i savjet poznanika Bernanda Preselja koji se i sam bavio restauracijom. Neopisiv je osjećaj izraz na licu zadovoljnih naručioca ali i moja lična sreća dok stvaram, bojim, ukrašavam.
Veseli me osjećaj da starom namještaju udahnjujem život kao što je majstor Đepeto udahnuo život drvenom lutku, te da se od starog, prašnjavog, prekrivenog paučinom dobije gotovo novi komad osvježen bojama i ukrašen komad koji evocira lijepe uspomene. Ono što se krije iza boja i ukrasa su sati mukotrpnog šmirglanja, uklanjanja starih zahrđalih eksera, baglamica, šarafa. Iako imam adekvatan alat potrebno je dosta snage i izdržljivosti. Svaki komad se mora dobro očistiti, popuniti neravnine i nedostaci, zamijeniti dijelovi koji nedostaju ili su uništeni od vlage insekata. Nakon ovakve pripreme slijedi onaj ljepši ali tek malo lakši dio farbanja i ukrašavanja.
Ono što klijenti traže se uvijek razlikuje, a Dijana se naravno trudi da ispuni njihova očekivanja, ali i da unese svoju kreativnost. – Klijenti uglavnom žele da se namještaj osvježi novom ili sličnom bojom. Ja uvijek naglasim da je moj rad u stvari ručni rad. Ne radim klasično lakiranje u jednu boju. To je u stvari više redizajn i ručno oslikavanje. Svi moji radovi su unikati. Nastojim da zadržim autentičnost ali i dodam detalje koji predstavljaju moj lični pečat. Poštujem želje naručioca ali i predložim svoju ideju. Sve faze rada evidentiram i fotografišem. Za rad koristim akrilne boje za drvo te bojim četkicama i valjkom. Ukrašavam motivima sa salveta ili rižinog papira te šablonima, prepričava Dijana.
Veliku podršku ali i pomoć joj pruža njena porodica. – Moja kćerka Nikolina je moja najveća podrška. Ona mi daje savjete u vezi dizajna jer je i sama jako kreativna i tlentovana. Bavi se slikarstvom od ranog djetinjstva, fotografijom, dizajnira odjeću. Takođe dizajnira ali i izrađuje minijaturne makete namještaja i ostale elemente enterijera. Suprug mi takođe pomaže kada je u pitanju prevoz i isporuka ali i nabavka repromaterijala. Podršku mi takođe pruža moj otac i moje prijateljice.
Za Dijanu su stari predmeti posebni jer su čuvari brojnih uspomena. – Restaurirani i obnovljeni predmeti predstavljaju ukras ali imaju i emotivnu vrijednost. Nerjetko mi naručioci donesu drvenu stolicu od svoga dede, bakin kredenac, noćni ormarić… Sve te stvari obnovljene i sačuvane podsjećaju nas na voljene osobe, na djetinjstvo ili neki za nas poseban dio života. Upravo ova draž je razlog zašto se bavim ovim poslom.
Kretivni ljudi imaju više zanimanja i hobija, pa je tako i u njenom slučaju, a ono što se posebno izdvaja među tim kreacijama su i male heklane hobotnice za bebe u inkubatorima.
Član sam humanitarnog udruženja Hobotnice čudesnice koje hekla hobotnice od pamučnog konca za prijevremeno rođene bebe u inkubatorima. Bavim se dekupažom, ukrašavam kutije za nakit, tacne, podmetače , ramove za fotografije i ostale predmete od MDf –a dekupaž tehnikom. Takođe pravim ukrasno prstenje za salvete, šijem zavjesice, stolnjake, posteljinu, jatučiće. Učestvovala sam u radionicama u galeriji Sonje Bikić i napravila zdjelice od gline kao i minijaturni set šoljica za kafu kao iz bajke Alisa u zemlji čuda.
Dijana je među onima koji rano rane i radni dan joj počinje oko 6 časova. Na poslu radim od 8 do 16h. Po povratku s posla provodim vrijeme sa porodicom. Uobičajeno vrijeme za ručak i razgovor o proteklim aktivnostima i dešavanjima u toku dana. Oko 18h odlazim u radionicu. Večernji sati su opet posvećeni porodici. Često kćerka i ja izvedemo psa u šetnju pa se družimo i razgovaramo. U toku dana ima perioda koji su zahtjevni i stresni ali nastojim da se odmorim šetnjom, heklanjem, čitanjem knjiga, odlaskom u pozorište, druženjem sa prijateljicama. U budućnosti želim da nastavim da se bavim restauracijom i ostalim ručnim radovima ali i da imam svoju galeriju i radionicu, poručuje Dijana.
Dijanini radovi se mogu pogledati na Instagramu, FB stranici LUTAK PINOKIO ali i sajtu lutakpinokio.com
D.LALIĆ
fotografije – Dijana Blanuša
Novosti plus
