Anđeli ne umiru, oni se samo vraćaju kući…

Danas je u nebo odletjela ptica. I šta ima u tome čudno, zar nebo nije pticama dom, zar zemlja nije samo njihova usputna stanica?! Jeste. Ptice, kao anđeli, nebom hode, krila su im noge…

Danas se kući vratio anđeo. Bio je tu kratko, rekli bismo mi, nesnađeni prolaznici kroz tunel života, lik djevojke, Katarina joj bijaše ime. Kaća.

Ništa mi ne znamo. Tumaramo, uzimajući život zdravo za gotovo. A onda dođe čas, da ne bude zdravo. Ali – ni gotovo…

“Dvije i po godine koliko ovo traje, nije prošlo jutro da sam ustala, a da me ne boli nešto. Niko sem mene ne zna kroz šta Kaća prolazi, ali i ne treba, svi se borimo sa nečim. Neko manje, neko više, kako ti padne grah”, pisala je Kaća jedne nedjelje, kada se činilo da će pobijediti RAK.

Pisala je svima: i bolesnima i onima koji (misle) da su zdravi, i mladima i starima, i bogatima i siromašnima, kolericima i sangvinicima, nadobudnima i skromnima… djevojkama i mladićima i onima koji se tek traže… Pisala je i govorila o svojoj bolesti, bez stida. Jer bolest nije sramota. Nešto drugo je sramota.

Katarini Trivić je dijagnosticirana leukemija samo par mjeseci nakon što je proslavila 18. rođendan.

Bila je treće dijete u porodici, kako se to kod nas kaže, dobrostojećih i uglednih ljudi. Jedina kćerka, mezimica. Djevojka jedinstvene ljepote – mogla je proći i kao Indijanka i kao Italijanka, i kao Srpkinja i kao Indijka, i kao Libanka i kao Amerikanka. Univerzalna, svjetska, jedinstvena.

Ne preuveličavam ništa. Krštena sam joj kuma, gledala sam kako raste, kako od labuda postaje – labud, logično i očekivano. Po redu i po zakonu, kako se kaže. Imala je sve, i kako to obično biva, bilo je onih koji su joj zavidjeli, ogovarali je, misleći kako o njoj znaju sve. Nisu znali ništa. Samo je pažljiv i dobronamjeran posmatrač mogao da nasluti slojeve duše koje su krile skupe krpice, u koje se ogrtala sa žarom i svakodnevno, naizgled razmetljivo, a u stvari tako prirodno i originalno. Modu je osjećala, sa stilom je rođena, to je bio njen umjetnički izražaj, prva platforma uticaja, influenserski pohod po mrežama, koji joj je donio hiljade pratilaca…

A onda se život odlučio za preokret. Bolest je došla iznenada i mučki. Najteži oblik leukemije. Šok i nevjerica. Potom borba. Nadljudska. Biblijska. Mjeseci provedeni u bolničkom krevetu, dvije transplantacije, nebrojena zračenja, metastaze… Nakon prve transplantacije cijela joj je koža otpala, ležala je danima, u strogo sterilnim uslovima. Par mjeseci života na “slobodi”, probuđena nada i ponovo – šok. Sarkom u kičmi, kosti kukova neupotrebljive nakon kortikosteroidnih terapija. Zračenja. Operacija oba kuka. Prohodavanje ponovo. Kratkotrajna radost, otimanje za parče vremena sa najbližima, šetnje Parizom u mukama. Ćutanje, trpljenje. Da poštedi druge, najviše majku, koja je danonoćno bdjela nad njom.

I bol – stalni i uporni bol, prirastao kao sijamski blizanac.

Ponovo bolnica, bolest se vratila. Potraga za donorom. Nova transplantacija, nakon brata, donor je otac. Eksplozija virusa. Otvorene rane na sluzokoži, kateter u bešici, otečena limfa, bol, bol, bol.

To što je ovo mlado biće trpjelo je neizrecivo. To kako je kroz sve to prolazila je neobjašnjivo.

Hrabrost je nejaka riječ. A tako malo je hrabrih.

Podvig je nedostatan pojam. A tako malo je podvižnika.

I snaga, o Bože kakvu snagu je imala, snagu da u tom bolu misli na druge. Da je podijeli sa svima ne bi li ih opomenula, ohrabrila, razbudila, zamolila:

“Kad sa 18 godina dobijete dijagnozu sa kojom ne znate šta može da se desi u sledećoj sekundi, kad zaspete, a ne znate da li ćete da se probudite, zavolite život još više. Shvatite koliko ste kratko ovdje… Danas svi žele nešto više i svega je malo, ni ne znaju da je dovoljno to što su se jutros probudili… Budite zahvalni, volite život, ne žurite, odmorite. Budite sretni. Ja jesam, bez obzira na sve!”

Kaća je umrla 24. maja. Za mjesec dana bi napunila 22 godine. 3,5 godine se nosila sa teškom bolešću. Nije prva, a nažalost, ni posljednja. Bila je vesela djevojka. Sanjala je da osvane na naslovnoj stranici “Voga”. Kao toliko drugih, rekli bismo, ni po čemu posebna.

Kaća jeste bila posebna. Sebe bolesnu je otkrila i izložila svijetu. Utješila, ohrabrila, nadahnula.

Bila je posebna jer nije odustajala, jer je širila ljubav. Jer se javljala svima koji su imali slične muke. Jer ih je bodrila i snažila. Jer je sve nas uvjerila da smo posebni. I da je život poseban.

Ne, Kaća nije umrla. Anđeli ne umiru. Samo se spuste među nas, ispune svoju misiju, namuče se, istrpe, da bi nama bilo lakše, da bismo naučili, da bismo postali bolji.

Kumče moje, ptico slobodna i veličanstvena, anđele, putuj u nebo. Odmori se. I hvala ti.

Nataša Tešanović/Nezavisne novine

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *